Emir Kusturica: Niko kao ja

Autor: Emir Kusturica
Izvor: politika.rs
Foto: pravda.rs
 

Most koji je vezivao obalu NIKO sa obalom NEKO za mene je bio Venecijanski festival. Ja sam hodajući svečanom salom „Volpe” hitao ka Zlatnom lavu i prešao taj most. Iako je tada novinar „Tajma” napisao „Ove godine je u Veneciji pobjedio NIKO, koji dolazi NIODAKLE”

Jedan blizak čovjek, koji je u Sarajevu pokušao da izvadi moj rodni list kako bi mi napravio boravak u Višegradu legalnim, već na kapiji me u povjerenju pita:
Da li znate da su vas u sarajevskoj opštini Centar izbrisali sa spiska građana  Bosne i Hercegovine?!
Kako sad to? – pomislih.
Je l’ to znači da me tamo nema ni živog ni mrtvog?
Baš tako!

Često mislim na pisca Čarlsa Bukovskog. On je mnogo pio i mnogo pisao, ali je uvijek znao da pogodi temu. Ja malo pijem i ne pišem mnogo. I, što je gore, svašta radim. Nije baš da svaštarim, ali pretjerujem, pa, valjda, zbog toga moje misli lete prema nekome ko je gajio aristokratski odnos prema životu i izbjegavao da radi.

Situacije u pričama Bukovskog postavljene su tako da ih čovjek čita kao da gleda kako sječivo noža presjeca jabuku napola. Najmiliji mi je onaj lik pijanca koji nema dolar u džepu, ali odbija da radi poslove koje mu nude prijatelji. Ne želi da čini besmislene stvari. ’Ladno odbija ponudu jednog zanatlije koji mu nudi deset dolara da drži merdevine dok ovaj popravlja oluke u nekom američkom gradiću. Kakve to veze ima sa mnom? Ima, jer prezirem savremene intelektualce, ali zato volim aristokratske pojave. U životu i još više u literaturi. Moji heroji su umjetnici koji znaju kako od običnih stvari mogu da naprave velika umjetnička djela. Kako se i ja bavim istim poslom i zbog toga što mi to ne polazi uvijek za rukom, radujem se kada to neko majstorski izvede. Bukovski se pravilno odnosi prema banalnostima.

Kada on piše o tome kako bi želio da popije pivo a nema para, on se prvo sjeti etikete koja rosi u u frižideru. Zna kako da izrazi svoju ljubav prema alkoholu. Zato poslije ne troši riječi o tome kako pije. Uz to umije da postavi ozbiljna pitanja.

Jednom se pitao: „Zašto SVAKO mora da bude NEKO?!”
Tu je pogodio u „sridu” moga problema.

Kao da je, ko sinjski konjanik, kopljem u trku pokupio alku sa žice. Ja sam se čitavog života trudio da postanem NEKO i kada je drugima bilo jasno da to jeste tako, već tada sam povjerovao da to i nije najvažnija stvar. Tu je najvažnija životna iskra ljubavi prema orošenoj etiketi. Koja samo što nije spala sa piva. Tako se rječnikom Bukovskog izgovara I love you. Dakle, NEKO se postaje kada znaš da sanjaš o tome kako rosi etiketa na željenom pivu! Siguran sam u to.

Najbolja potvrda je sam Bukovski. Kada nešto voliš onda te nije briga kako će stvar završiti i biti plaćena. Naći će se već NEKO da pokrije troškove. Sve ostalo oko ispijanja piva je dosada. I ja sam to znao, samo što stvar nije u tehnici savladavanja životnih teškoća. Dođu bure, oluje a ti si nasred mora i onda poželiš da se vratiš na kopno i da budeš NIKO.

I ja sam bio jedan od onih koji su činili sve da postanu NEKO. Kada se to desilo, poslije svega, nerjetko sam želio da budem NIKO. Prevelika cijena se plaća kada drugi misle pa i ti povjeruješ da si NEKO. Šteta što mi Bukovski ranije nije dopao šaka. Čak mi se dešavalo da poslije životnih drama žalim što nisam NIKO. Kao da mi je izmicalo iz ruku ono što prethodi zadovoljstvu kada nešto postižeš. Kao da nisam više mogao da prije nego što mi se pije pivo sanjam njegovu orošenu etiketu. Most koji je vezivao obalu NIKO sa obalom NEKO za mene je bio Venecijanski festival. Ja sam hodajući svečanom salom Volpe hitao ka Zlatnom lavu i prešao taj most. Nije bilo sumnje. Tada je u mojoj blizini bio jedan trezveni Amerikanac, novinar magazina „Tajm”. On je na kraju napisao tekst, sumirao Venecijanski festival 1981. i u to uključio pobjedu filma „Dolly Bell”.

U svom izvještaju je napisao: „Ove godine je u Veneciji pobjedio NIKO, koji dolazi NIODAKLE…!”
Ako je to napisao novinar magazina „Tajm”, onda u to nije trebalo sumnjati. To je davno odlučeno. Samo što je sudbina drukčije vodila priču o putu između NIKO I NEKO.
Kada postaneš NEKO nema natrag, brale. Poželiš da nikada ništa nisi napravio, skvrčiš se na krevetu i samo ti još treba kažiprst u ustima da pobjegneš u majčinu utrobu. Da ti NIKO bude odbrana od nevolja u koje te uvaljuje NEKO.

Putujući tako drumom sa Mećavnika i ophrvan mislima o Bukovskom, stignem u Andrićgrad.
Jedan blizak čovjek, koji je u Sarajevu pokušao da izvadi moj rodni list kako bi mi napravio boravak u Višegradu legalnim, već na kapiji me u povjerenju pita:
Da li znate da su vas u sarajevskoj opštini Centar izbrisali sa spiska građana Bosne i Hercegovine?!
Kako sad to? – pomislih.
Je l’ to znači da me tamo nema ni živog ni mrtvog?
Baš tako!
To je nečuveno!
To ti je tako! Evo ti potvrda – reče čovjek i pokaza papir na kojem je sve o tome kako ja tamo ne postojim.
Čovjek izgubi građanska prava kada nekog ubije ili kada je osuđen na smrt. Onda ga sahrane izvan groblja, ne zna mu se trag, to znam iz filmova koje sam volio!
Ne može to tako!
Mogu oni sve! – kaže mi čovjek.
To ni fašisti nisu radili!

Čovjek se unezgodio, plemenitog roda, pa izgleda kao da mu je žao što mi u stvari reče kako sam tamo gdje sam rođen sada NIKO. I da mi je džaba što sam onomad u Veneciji prešao onaj most!

Sve bi bilo drukčije da sam ranije pročitao Bukovskog i da sam ostao NIKO!
Kako?
Baš tako…
Ti najbolje znaš ko si, a znaju i oni!
Šta ti misliš?
Ja sam NIKO pa ne mogu da sudim o drugim ljudima! – reče mi ovaj čovjek i ode kući.

Nekoliko nedjelja poslije susreta sa dokumentom po kojem ja ne postojim u papirima grada u kojem sam rođen i gdje sam živio trećinu života, na moju mejl adresu stigao je poziv tešanjske kompanije „Planjax group Tešanj”. Oni kažu da spremaju obimnu ediciju „Ko je ko u Bosni i Hercegovini”! Sjećam se da je moj otac bio jedan od urednika takvog izdanja davne 1972. Bila je čast svakome ko je tada dobio upitnik da ispuni sve što traže urednici. Da tako uđe u knjigu važnih ljudi. Moj otac je bio čovjek zadatka. Zajedno sa uređivačkim odborom uspio je da napravi tu knjigu, a ja sam se potajno nadao da ću se jednoga dana, kada narastem, i sam upisati u knjigu „KO JE KO”. Tada je, vjerovatno, počela moja nada da ću postati NEKO. S tim što je to bila moja skrivena želja. Ko je rastao u Sarajevu zna da pjesma „Niko kao ja” nije bila najpopularnija. Tamo je rajetinska rulja uživala da ponižava one kojima se činilo da su NEKO, čak je i Andrićispred „Parkkafane” bio prozivan od trbuhozboraca:

Halo, pisac, napiše li se šta”… Mene je sudbina vodila sigurnom rukom, koliko je to bilo moguće u životu umjetnika i bilo mi je jasno da se ne treba razmetati idejom da si NEKO. Posebno u mom slučaju gdje je postojala iskrena sumnja u vlastitu važnost. Ali to je već davna prošlost i u njoj samo sjećanja povremeno ugriju dušu. Baš kao i ona ideja Bukovskog o etiketi koja rosi  na hladnom pivu.

Kako sada poslije svega da odgovorim na pitanje „Ko je ko u Bosni i Hercegovini”. Vjerovatno ovi ljudi ne znaju da me nema u spisku građana Bosne i Hercegovine. Jer da znaju, ne bi mi slali ovo pismo.

Ne sumnjam da su to dobronamjerni enciklopedisti, niti da se stvari u Bosni i Hercegovini dešavaju po nekom pisanom pravilu. Ne vjerujem da je tamo zacrtan opšti interes i da neko ko me je zbrisao iz knjige rođenih u BiH ima veze sa ovima iz Tešnja. Takve ideje su mogle nastati iz glave onoga ko mi je upao u stan i srušio kuću, pa mu je neko preko veze sredio da se ja nisam u Sarajevu rodio. Da bi bio siguran kako neću stići do svoje imovine. Šta znaju u Tešnju šta rade ovi u Sarajevu. Sigurno ne znaju kako je mene jedan Branko Crnogorac 1986. iz sarajevske pošte, kao poštovalac koji je vjerovao da sam ja NEKO, pozvao u svoju kancelariju. Tada sam strasno govorio javno ono što je priželjkivao da kaže moj otac. Nisu mogli ništa da mi učine zbog toga jer nisam bio NIKO. Inače bi me spakovali iza rešetaka. Najviše sam mlatio po Branku Mikuliću, šefu CK Bosne i Hercegovine, i njegovoj kćerci Planinki. Zauzvrat, oni mi nisu dali telefonski broj. Crnogorac je znao za jadac sa telefonom i šapatom mi rekao: „Ko im jebe mater” Izvukao je neku veliku knjigu koja me podsjećala na dnevnik iz gimnazije, otvorio je i prelistao. Tamo su stajale hiljade i hiljade telefonskih numeričkih kombinacija. Zbunjen od tolike količine brojeva, jedva sam izabrao jedan od njih.

Ti si, junače, NEKO, ti si, bre, svetski čovek, ne može tebe ova komunistička tranja držati bez telefonske linije! Burazeru, ti si NEKO!” On je htio da kaže da ne poštuje bosanske komuniste.

Možda i ovi iz Tešnja ne vole ove koji sada tamo u Sarajevu vladaju umjesto komunista. Možda i nije tako, ali pretpostavljam da im nije poznato kako mene u spisku građana Bosne i Hercegovine nema. Tako i nije moguće da ispunim njihov upitnik. Jedino da preimenuju svoju ediciju i da se umjesto „Ko je ko u Bosni i Hercegovini” izda knjiga pod naslovom „KO je NIKO u Bosni i Hercegovini”. To ne bi moglo da se obavi bez Bukovskog.

 

Ostavite komentar

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: