Bilećka trilogija: Gospoda i drugovi

Prije Drugog svjetskog rata Bileća je imala dvije vrste građana: gospodu i seljake.

VINJETE2

Seljaci su živjeli na selu a gospoda u gradu. Poslije rata stvari su se iskomplikovale pa se i na selu našla gospoda. Nazivali su ih kulacima i nisu se dobro proveli u tom istorijskom trenutku. Situacija sa gospodom naročito se zamrsila kad su pojedini drugovi poslije rata odbacili svoje drugarice i kao dio ratnog plijena poženili se kćerkama bivše gospode. Bilo je i otpora.

Poznatoj dami iz bilećke gospodske trgovačke kuće u zamjenu za smanjenje višegodišnje zatvorske kazne njenom ocu, koju je izdržavao kao državni neprijatelj u zatvoru Foča, nuđen je brak s jednim od uvaženih drugova, što je ona odbila prkoseći tadašnjim ucjenjivačima štiteći na taj način čast svoga oca, svoj ponos i gospodski integritet.
Ostatak predratne bilećke gospode mogao se nakon rata prepoznati jedino po šeširima koje su zadržali kao dio garderobe a ne kao konkurenciju “titovkama”.

Nestali su dućani sa firmiranom garderobom, jer je u ratu sve opljačkano. Privatne radnje su ugašene, a prvi znaci nove mode javili su se tek krajem pedesetih kada su počele da niču prodavnice odjeće “Varteks” i prodavnice opanaka, teniski, čizama i cipela “Borovo”.

Bilo je to vrijeme u kome su svi slovili kao drugovi i drugarice, ali nije bilo jednostavno sveštenika osloviti sa “druže proto”.

Još se pamti vic o tome kako je Mika Špiljak, nekadašnji predsjednik Vlade Jugoslavije, prilikom audijencije kod pape na njegovu ljubaznost “Pozdravite gospođu” uzvratio: “Pozdravite i Vi svoju!” Iznenađenoj pratnji se opravdao: “Pa nisam mogao reći drugaricu, ipak je to papa!”

A danas? Umjesto drugova vratila se gospoda. Neko nam je namjestio sitnu prevaru. Na tome dugom putu nestali su neki atributi gospode.

Sada je svako gospodin, bilo da živi na selu, bilo u gradu. Međutim, u Bileći još uvijek postoje potomci prijeratnih gospodskih porodica koje su taj status familijarno zadržale, bez obzira na to što su izgubili imetak.

Oni su sačuvali dostojanstvo podnoseći udarce kojima ih je život ovdje šibao. I danas odolijevaju jeftinim kineskim krpicama koje se nude na svakome mjestu pod ovim nebom. I u gradskom groblju prekrasni mermerni spomenici toliko su nagrđeni kičastim plastičnim cvijećem svih boja te se stiče utisak da su ljudi izgubili svaku mjeru uobičajenog gospodskog manira.

Sjetih se nekadašnje komšinice, predratne gospođe kozmetičarke, s pomadama za vječnu mladost. U ormaru je čuvala plišane večernje haljine, a u rezbarenoj kutiji preostali nakit jer je većinu toga zamijenila u vrijeme prve pojave dinara. Danima je živjela od uspomena proteklog vremena, sve dok besparica nije presrela čežnju. Sa sjetom je pričala o svetosavskim balovima koji su se održavali svake godine povodom Savindana.

Za balove su se pripremali tokom cijele godine. Pored evropskih modernih haljina tu su prisustvovali mnogi u narodnim nošnjama. Djevojke su držale lepeze a na posebnoj svilenoj pantljici privezanu knjižicu u koju su ispisivale redoslijed igara i imena kavaljera kojima su koju igru obećale. Bile su to prilike da se djevojke nadmeću u gracioznosti, vještini pokreta i eleganciji. Bile su to glamurozne i pompezne ceremonije.

.

vojo

Iz foto-ateljea Dedijera: Bilećka gospoda s početka dvadesetog vijeka

KOLOVOĐA

Poseban miljenik tadašnje varoši kolovođa na svetosavskim balovima bio je mladi učitelj i veliki srpski rodoljub Luka Stijačić Brada, koji će stasati u velikog učitelja i prosvjetitelja. Bio je prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića. Kada su 1935. godine italijanski fašisti otpočeli imperijalistički pohod na Abesniju, Luka je poslao telegram caru Hajle Selasiju u kojem je izrazio želju da njegova vojska pobijedi agresora. Ostalo je zapisano da je posljednja svetosavska akademija u Bileći održana uoči Savindana 1914. uz uspješno izvopđenje Balkanske carice uz učešće vrsnih glumaca amatera: Nikole Mijanovića, Koste Miloševića, Sava Hamovića, Vojislava Gaćine, Bogdana Mijatova, Slavke Kokolj, Darinke Džombe, Slavke Dimić, Savete Papić i drugih brojnih glumaca..

Danas smo u situaciji da moramo razlikovati gospodina od Gospodina. Ovog posljednjeg krase dostojanstvo, kultura ponašanja i izržavanja, pristojnost u ophođenju, dijalog, razumijevanje… Treba imati sreće pa sresti takvog gospodina. Koliko će trebati generacija da prođe da se dobije takav proizvod da bi se iz opanka uskočilo u lakovane cipele ili kako se u vrijeme drugova govorilo “cipela bečka a noga grmečka”. Ipak gospoda postoji, i oni su bolji dio nas, ono čemu treba da svakodnevno težimo.

 

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: