ŽIVOT KAO POZORNICA: Vrijeme se promijenilo!

U posljednje vrijeme često čujem rečenicu: vrijeme se promjenilo,i dalje mi nije jasno kako se to vrijeme mijenja.Sunce je uvijek isto,uvijek isto sija,kiša pada,mjesec je svake noći na nebu.Pa šta se tu mijenja,nikako mi nije jasno.

Print

Autor: Dajana Aleksić

Od malena me kopka ta rečenica,uvijek mi je bila blizu,jer je često čujem,a u isto vrijeme i daleko,jer nisam mogla da dokučim njeno pravo značenje,suštinu.
Nije se za džabe do danas održala rečenica „Odrastanjem postaješ čovjek“.
Ma koliko nama to smiješno izgledalo,zaista je tako,jer i ja kako odrastam i sazrijevam postajem čovjek i počinjem da shvatam ili bar mislim da shvatam.Dakle postajem čovjek,akter života.
Šta je drugo život neko pozorište,jedna neprekidna drama,drama sa scenama,ima i tragedije i komedije u kojoj je glavni lik i nosilac radnje čovjek.E sada ,tu imamo i razne činove,činove dobrote ,ljubavi,ali i licimjerstva i sebičnosti.
Da li će nas licimjerje i sebičnost napraviti popularnijim,svi ćemo nekada otići na isto mjesto,gdje će nam svima isto suditi,a na ovome svijetu ostavićemo samo uspomene.Trajaćemo do kada traju priče o nama, dokle god bude nekog da prepriča naše drame i nekoga da sasluša, sa divljenjem, prezirom ili smjehom.
Ali i reditelj želi da postigne uspjeh, da napravi nešto o čemu će kružiti samo dobre glasine.Kada pravi predstavu ne gleda koliko će trajati, nego kakva će biti.
Tako je i u životu, ne kaže se za nekog da je živio ko je preminuo sa 80 godina,nego ko je proživio na pravi način.Svi ćemo postati pepeo,bitno je ono što ostane iza nas.
Trebamo biti ljudi u pravom smislu te riječi.
A kod pravog čovjeka licimjerja i sebičnosti nema,samo dobrota i bezrezervna ljubav.
Ali opet šta je to pravi čovjek? Kakav li je njemu scenario namjenjen’?
U ovo naše,neću reći vrijeme i doba, nego u ovom našom životnom periodu ne cijenimo prave vrijednosti. Nismo dobri kritičari.
Ovdje je vrijedan ko ima skupi sat, vilu, automobil, bez obzira kako je to stekao, niko ga ne pita odakle ti, nego koliko ima.
Mi toj veličini tapšemo i klanjamo joj se kao poslušna publika filmu na stranom jeziku,u kojem riječi nije razumjela.
Kod kuće i u školi ponavljaju budi dobar,ne čini loše,ali nas ulica i okruženje drugačije vaspitavaju,novim pravilima koja našom krivicom postaju ustaljena, gdje su prevare i laži glavni put ka slavi i moći, prema onom nedostižnom, koje pokušavamo dostići.
Da li baš to želimo?!
Ljudi ni sami ne znaju kad padnu u zamku života, počne postepeno,a zatim se uvuče u svaki dio tebe, kao otrov i postane ti sastavni dio života.
Djelima potkrepljuješ riječi koje izgovoriš nesvjesno.Izraz lica ti se pretvori u onaj lukavi,ahajski osmjeh.To je taj luk koji samo licimjerstvo poznaje.Ali šta ti je čovjek – pružiš mu prst,odnese ti ruku.
Misliš da imaš prijatelja, a u stvari imaš izaslanika licemjerstva.
To ćeš tek vidjeti nakon drugog čina. Oni su tu kada sve cvijeta,kad se smijemo i uzdižemo, ali ne i kada se sapletemo na sceni.
Ogledalo sebičnosti pred kojim takvi ljudi staju ispunjeno je sramotom,stidom zbog sebe samog.
U tom ogledalu vidimo svoj lik, ali ne i ličnost koju smo prije vidjeli.
E sada pitam, da li je licemjerstvo postalo vrlina, put do tzv. uspjeha ili mana koja sprječava uspjeh?!
Za onaj prefrigani dio to je vrlina,to se više ne zove po njima licemjerstvo,nego snalažljivost. Bogat je sad naš vokabular!
A za ono poštenog svijeta, koji pokušavaju da ostanu pošteni, to je mana, koja nije ni ponos ni dika,već sramota koju biraju kukavice i oni ne pametniji,nego lukaviji.
I tako imamo razne aktere u životnoj sceni,od poštenih pa do licemjernih,pa sve do onih koji se još nisu odlučili za svoj put,nego ih jedna sjena vuče na jednu stranu,a druga na drugu, pa koja prevagne. To zavisi od volje, upornosti i karakera.
A kako će istorija pamtiti ljude,kao snalažljive i uspješne,ili sebične licemjerne,to zavisi od onih koji pišu istoriju.
Ali predstava nije gotova.
Imamo i dvojne uloge,sebičan može da postane dobar,i obratno,jer čudan je ovaj život,svaki čin u scenariju je novo poglavlje,koje se razlikuje od ostalih,svaki paragraf je posebna priča.

Sve će se smjenjivati kao sastavni dio života,iz godine u godinu,iz decenije u deceniju, će biti gore,za koga ne znam,a djedovi i očevi će sinovima i unucima samo početi priču : u moje vrijeme nije bilo tako,a mi ćemo tome početi da se smijemo,prevrćući očima i neshvatajući šta to znači,ali svaki dio života nosi nešto za sobom .
I vrijeme ostaje isto,sunce, kiša, vjetar, priroda od iskona kruži,ali šta se tačno mijenja?
Koliko mi se čini i sunce je i dalje žuto,kiša providna pada u jesen ,zimu,pa i proljeće,vjetar nas ponekad pozdravi …
Ljudi,da mi ,oni koji se žalimo neprestano na vrijeme,mi se mijenjamo svakodnevno.Da li postajemo bolji ili lošiji,ne znam.
Da li ćemo biti samo igrači na sceni,hoćemo li se zapitati koja je naša svrha?!
Ali uvijek će biti raznih ljudi,raznolikost je ono što nas karakteriše,ma kakvo doba bilo naći će se pametni pojedinci.
I poneki razuman čovjek u nekom određenom vremenu će se zapitati gdje živimo,i da li je licimjerstvo vrlina ili mana.
Ja vam neću odgovoriti šta mislim, pronađite sebe ili barem pokušajte sami sebi da odgovorite na ovo pitanje.Pokušajte da vremensku prognozu prilagodite da principi i ideali ostanu isti.
Na vama je igrajte dobru ili lošu ulogu, na pozornici zvanoj život.

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: