Vukanović: Koliko je realan povratak Sutorine?

Autor: Nebojša Vukanović

I na izborima u Kraljevini Jugoslaviji često se događalo da Hercegovci daju povjerenje poslanicima које su kandidovale vladajuće stranke sa područja današnje Srbije i drugih dijelova Kraljevine da ih predstavljaju u Narodnoj skupštini, pa ne treba se onda mnogo čuditi što je 1936. godine Rješenjem ministra unutrašnjih poslova počelo tiho izuzimanje Sutorine, Kruševice i nekoliko manjih sela iz sreza Trebinje. Proces je okončan 1947. godine velikodušnim poklonom Đure Pucara svom kolegi Blažu Jovanoviću, neki savremenici tvrde uz piće, mezu i karte, a nažalost važnu ulogu u predaji Sutorine imao je tada najmoćniji Hercegovac Vlado Šegrt, koji je kao ministar u Narodnoj Vladi dao saglasnost i navodno utvrdio raspoloženje naroda na području Sutorine.
Zahvaljujući iskusnim i sposobnim dubrovačkim diplomatama, koje su na mirovnim pregovorima u Sremskim Karlovcima 1699. godine uspjele da obezbijede da dvije uske kopnene prevlake kod Neuma i Sutorine teritorijalne odvoje i zaštite Dubrovačku Republiku od velikog konkurenta i neprijatelja Mletačke Republike, Trebinje je prije više od 300 godina dobilo izlaz na more, ali je nakon 250 godina strateški važna teritorija izgubljena jednom u nizu besmislenih odluka neodgovornih i neozbiljnih političara.
Na benzinskoj pumpi u Igalu i danas se nalazi austrougarski kamen-međaš na kome piše Hercegovina, a suvišno je govoriti kakav je strateški zanačaj i šta bi Trebinju, Republici Srpskoj i BiH sada značilo sedam kilometara morske obale sa zaleđem od Igala do Prevlake. Istoričari, pravnici i drugi stručnjaci trebali bi dati odgovor postoje li realne šanse da se isprave istorijske greške, i koji bi se koraci trebali preduzeti.
U Evropi trenutno ima dvadesetak sličnih teritorijalnih sporova između država (Vatikana i Italije, Njemačke i Austrije na Bodenskom jezeru…) ali se oni ne razmatraju jer su tobože granice izgubile na značaju u Evropskoj Uniji (baš kao nekada u Đurovoj i Blažovoj Jugoslaviji).
Ako bi se rukovodili istorijskim, geografskim i pravnim činjenicama, Trebinje raspolaže pravo na teritoriju koja mu je vijekovima pripadala i koja mu je nepravedno i nezakonito oduzeta. Postoje i uporišta u međunarodnom pravu, ali trenutno je vrlo malo realnih i povoljnih regionalnih i međunarodnih okolnosti koje bi uticale da se ovo pitanje riješi pozitivno za Trebinje, RS i BiH jer je promjena granica na Balkanu uvijek bila teško pitanje i „Pandorina kutija“ iz koje bi svašta moglo da izađe.
Slični sporovi se najčešće rješavaju pred Međunarodnim arbitražnim sudom Ujedinjenih nacija u Hagu, ali je za njegovo pokretanje potrebna saglasnost obje države. Sasvim je izvjesno da Crna Gora neće željeti međunarodnu arbitražu i dati saglasnost, pa je teško očekivati da se problem riješi sudskom odlukom. Pitanje je i kakva bi ona bila, jer je nedavno Hrvatska izgubila spor sa Slovenijom u Piranskom zalivu presudom koja se bazirala na Ugovoru iz 1941. godine o pristupanju NDH Trojnom paktu, kojom se Ante Pavelić dobrovoljno odrekao sporne teritorije u korist Italije. Iako nijedna skupština i državni organ nisu ratifikovale ustupanje Sutorine, vrlo je izvjesno da bi sudije (najčešće se imenuju Njemci, Francuzi i Englezi koji tradicionalno nisu naklonjeni našim interesima) na sličan način presudile i u ovom predmetu. Spor je Hrvatsku kao gubitnika koštao oko 5 000 000 maraka, i ako se zna da država i razne Vlade u BiH godišnje troše desetine miliona maraka na besmislene projekte i tobožnje jačanje kapaciteta raznih agencija i institucija, ulog i rizik i nije pretjerano veliki i nikako se ne može mjeriti sa značajem koji bi imao eventualni povratak Sutorine u sastav grada Trebinja.
Od oko 600 stanovnika koji sada žive na ovom području, 66% njih se na popisu iz 2003. godine izjasnilo kao Srbi, a kada sam kao novinar 2008. godine radio priču o ovom problemu nekoliko sagovornika u anketi kazalo je da nisu srećni zbog odvajanja Crne Gore od Srbije, i da bi voljeli da nema granice sa Trebinjem i Hercegovinom. Ipak, što zbog praktičnih razloga, jer bi za liječenje i rješavanje svakodnevnih birokratskih problema umjesto u obližnji Herceg Novi morali poutovati u 50 km udaljeno Trebinje, što zbog očekivanog velikog pritiska vlasti i ANB-a (bivše UDB-e koja je u Crnoj Gori i dalje veoma jaka), teško se može očekivati da bi mještani na nekom eventualnom slobodnom javnom izjašnjavaju zatražili povratak Sutorine u sastav Trebinja i Republike Srpske.
U ime dobrosusjedskih odnosa BiH se u procesu razgraničenja nedavno odrekla oko 40 hektara šume i zemljišta na području Foče jer je Crna Gora i njena Komisija za razgraničenje uporno insistirala da se umjesto starom AVNOJ-evskom linijom razgraničenje vrši granicama katastarskih posjeda, pa je sporna teritorija prepolovljena i bespotrebno ustupljena. Ovo je samo jedan u nizu primjera da Crnogorci nemaju puno emocija kada su u pitanju interesi države, i da je nemoguće očekivati bilo kakav ustupak u Sutorini. Iako priznanjem nezavisnosti Kosova i drugim čudnim odlukama Vlada Crne Gore i premijer Milo Đukanović nisu bili previše marili za odnose sa nekim komšijama, jako je važno da ovo pitanje ne zakomplikuje i da se ne naruše dobri odnosi i saradnja između dvije države i Trebinja i Herceg Novog. Ipak smatram da nema potrebe žuriti sa ratifikovanjem međudržavne granice, i da treba na mudar način iskoristiti sve pravne, diplomatske i druge mogućnosti kako bi se eventualno povratile stare granice iz 1699. godine.
Republika Srpska i firma „Hidrogradnja“ finansirale su i gradile novi put Trebinje – Herceg Novi i na crnogorskoj teritoriji, i sigurno da nimalo nije bila poštena i dobronamjerna odluka Vlade Crne Gore da da koncesiju Vuku Hamoviću i da se putarina naplaćuje na samom graničnom prelazu umjesto da su naplatne rampe postavljene na početku puta u Meljinama. Na ovaj način novi put kroz Crnu Goru se koristi besplatno, a jedino se kažnjavaju vozači koji putuju u Hercegovinu. Skupa povratna karta od 12 maraka za dvadesetak kilometara puta znatno otežava saradnju žitelja dva pogranična grada, sve manje Trebinjaca i Hercegovaca ljeti odlazi na kupanje na crnogorsko primorje, pa bi kao dobar gest od Vlade Crne Gore na početku trebalo tražiti da učini bar neki ustupak i nađe način da se ukine koncesija i putarina koja je na snazi do 2028. godine.
Gubitak Sutorine i 7 kilometara morske obale je samo jedna u nizu krupnih grešaka neodgovornih pojedinaca koja će se teško ispraviti u doglednoj budućnosti, ali važno je pokušati i iscrpiti sve legitimne mogućnosti u pokušaju da se isprave nepravde iz prošlosti. Istorija je učiteljica života, ali nažalost, iako nam je prošlost bila jako burna – nismo od nje mnogo naučili, i naši narodni prvaci često su uporno ponavljali greške svojih prethodnika. Valjda će neko izvući pouke iz ovog slučaja, i pokazati dovoljno umijeća i mudrosti u rješavanju važnih problema.

 

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: