VREME ČUDA: Pobjednički hod Milice Ijačić

Milica Ijačić, djevojka čija je nesreća, još jednom, u humanosti ujedinila Trebinjce ovih dana pravi nove prve korake u dalekoj Floridi.

milioca

Izvor: Radio Trebinje
Autor: Ratomir Mijanović

To je samo po sebi, imajući u vidu težinu povreda koje je zadobila, zaista zadivlјujuće, ali je još značajnije i vrijednije da ova mlada djevojka ni jednog jedinog trenutka nije klonula duhom. Čak ni onda kada su doktori davali pesimistične prognoze, ili u trenutku kad je pala sa drveta, a sve to se dogodilo 9. juna 2010. godine.
“Za moje tadašnje razmišlјanje bilo je nemoguće da neko preživi povredu kičme, i kada se to meni dogodilo bila sam u nevjerici. Možda srećom po mene, ali nesrećom po moju majku koja se nalazila pored mene u prvim trenucima moje povrede, strah za majčino zdravlјe je prevladao moje misli o povredi. Nisam imala vremena da razmišlјam o tome šta mi se dogodilo.U tim trenucima bilo mi je jedino važno da moja majka dobije lijek za smirenje kako joj šok koji je prouzrokovala moja povreda ne bi još dodatno, ionako bolesnoj, pogoršao zdravlјe”, kaže Milica u intervjuu za Portal Radio Trebinja.
Nakon prvih intervencija i operacije u Beogradu, uslijedio je oporavak, u suštini navikavanje na novi život, život u kome je, kako kaže, dobila nove noge – točkove. Ta, za neke možda i fatalna činjenica, za njen optimizam nije bila mnogo uznemirujuća.
“Ja sam prihvatila kao da je to sve sasvim normalna stvar, što zapravo i jeste. Ne mogu da lažem i da kažem da nisam imala teških trenutaka. Imala sam ih kao i svi drugi, ali želјa za životom je kod mene jača. Naučila sam da se smijem u lice porazu i da mu tako ne dozvolim da mi priđe. Bila sam na rehabilitaciji u Beogradu, Banjaluci, pa u banji Mlјečanici kod Kozarske Dubice. Pobolјšanja je uvijek bilo po malo, ali uvjek sam imala neku nezgodu koja me je vraćala na početak”.
1Milica ni jednog trenutka nije klonula. Sitne pobjede jednom nezgodom vraćale su je na početni poraz. Neko bi se predao, upao u depresiju. Milica ipak ne. Kako reče, svi ti novi počeci su joj dosadili. Nešto se moralo preduzeti. Nešto novo, konkretnije, efikasnije, bolјe.
„Novi početak doživjela sam ovdje u Orlandu. Oporavak teče za sada dobro. Liječenje se dosta razlikuje od metoda liječenja koje koriste naši lјekari. Sve vježbe koje ovdje radim, radim sama na spravama, a terapeuti su tu samo da me upute šta i kako da radim. Rehabilitacioni centar je nalik na jednu mini teretanu prilagođenu osobama sa invaliditetom. Kada sam došla prvi dan na terapiju, terapeut mi je tražio da vozim biciklo. Odbijala sam i govorila; “Kako mislite to da izvedem, ja ne mogu da pokrećem noge?”. I gle čuda pokušala sam i po prvi put nakon povrede vozila biciklo. Ovdje imam šansu da istražim svoje mogućnosti što je odlično. Na taj način sam jača svaki dan”, kaže Milica.
Ipak, i na Floridi je bilo napornih i teških dana. Morala je, kako kaže, i dalјe da puzi, da vuče svom snagom. Najvažnije je da napretka zaista ima.
Sa osmjehom, neskrivenim optimizmom, i radošću u glasu kaže: “Juče sam hodala sat vremena bez ortopedskih pomagala, stajala sam na svojim nogama i pravila korake. Osjećaj je bio divan. Naravno ja još ne mogu sama da ustanem i da tek ako koračam, imam pomoć terapeuta i hodalјke. Ali vjerujem da sam na putu konačne pobjede”, kaže Milica.
Ipak, u svakom zlu, a ovu povredu ćemo shvatiti kao istinsko zlo i nesreću, ima i gram nade. Nade koja produžava optimizam, i vraća čovjeka na put iskrenih vrijednosti. Milica i o tome svjedoči.
“Povreda me vratila na pravi put, vratila mi je vjeru. Naučila sam da se molim i da se zahvalјujem Bogu. Dok sam bila zdrava sve mi je bilo bitnije od molitve i od crkve, za koju nisam imala vremena i na koju sam zaboravlјala. Ali zar ima lјepšeg mirisa od mirisa tamjana i svijeće i većeg bogatstva od sreće koju nam molitva donese. Za mene je sada to sreća. Samopouzdanja mi nikad nije nedostajalo. Samopouzdanje je nekako rođeno samnom. Valјda zbog toga što sam rođena u Hercegovini”, dodaje Milica.

milica 01
Pomalo i ponekad u slobodno vrijeme i slika. Kaže da nije baš najtalentovanija slikarka. Gotovo početnik, ali ipak pomalo i šara.
“Nisam odavno ništa naslikala, jer sad nemam mnogo koncentracije i vremena. Poslednje što sam naslikala bila je ikona Svetog Vasilija Ostroškog. Poslije nje nisam uzimala četkicu u ruke, jer želim svo vrijeme da posvetim oporavku. Kupila sam platno, boje i četkice ovde u Orlandu, pa možda naslikam nešto dok sam ovde. U momentima kada je sve bilo tamno oko mene ja sam uzimala kist i slikala plavetnilo koje me čini srećnom”.
Na kraju ove priče, Milica koristi priliku da se zahvali svima koji su joj pomogli na putu oporavka.
“Ovdje u Orlandu sam smještena kod našeg sveštenika oca Ljubiše Brnjoša. On i njegova porodica su me divno prihvatili, tako da se osjećam kao da sam član njihove porodice. Zaista mi u svemu pomaže. Od njega i naše divne popadije Nataše svakodnevno naučim nešto novo i korisno. Saslušaju sve naše probleme i nađu načina da ih riješe.Crkvena zajednica je prelijepa. Otac Ljubiša je povezao sa tolikom lјubavlјu parohijane i oni sad zajedno sa njim grade crkvu. Svaki slobodan trenutak se trude da odvoje za radove na crkvi. Mene su ovde dočekali sa tolikom lјubavlјu da to ne mogu da opišem. Ja ih sve doživlјavam kao jednu veliku porodicu. Takve lјubavi i poštovanja malo gdje ima. Naravno moram da dodam i to da ne bi mogla da stignem u Orlando ni da počnem sa svojim liječenjem da nisam imala pomoć od naših Trebinjaca i mnogih drugih lјudi koji su mi pomogli da sakupim novac koji mi je potreban za liječenje. Mnogi su se žrtvovali za mene, a ja jedino svojim uspjehom mogu da im zahvalim. Trudiću se i trudim se koliko god mogu da opravdam vašu vjeru u mene”, kaže Milica.
Ipak jedan oblak neizvjesnosti ponovo se nadvija nad Milicu. Strahuje da neće moći dovoljno da se oporavi u Orlandu jer do 10. marta ima dozvolјeni boravak u Americi. Do tada ima novca za liječenje.

milica 03
“Ne znam šta ću da radim poslije tog 10. marta, moraću da napustim Ameriku. Planirala sam da kupim par sprava koje ovde koristim, pa da nastavim kući da vježbam, ali za to će mi biti potrebno još novca”, kaže na kraju Milica.
Bilo kako bilo Milica je pokazala da kad ima volјe ima i načina. Volјa, hrabrost i vjera pomogli su Milici da pronađe put oporavka. I na tom putu pravi nove prve korake. Iz dana i dan sve jače I bolјe.

I zaista, kakav bi nam život bio da nemamo hrabrosti da nešto pokušamo.
Milica je bila hrabra da pokuša.
I krene na put pobjede.

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: