Vitez Stefan Čerović, zaboravljeni trebinjski dobrotvor

Autor: Prof. dr sci. med. Rajko Vukašinović
Izvor: Glas Trebinja 
 

Talentovan i ugledan trgovac, Stefan je i za života pomagao narod. Jedan je od pokretača izgradnje i donatora trebinjskog hrama Sv. Preobraženja gospodnjeg. Nakon svoje smrti, u dobrotvorne svrhe ostavio je 50.000 forinti. Bio je trebinjski gradonačelnik, a znatno je pomogao razvoj školstva u gradu, međutim, ni na jednoj školi nema njegovog imena. Do danas, ni jedna ulica u Trebinju nije nosila njegovo ime?!

stefan-cerovic

U sedamnaestom broju sarajevske Bosanske vile od 20. juna 1892. godine osvanula je ova čitulja..:

“I opet neumitna smrt ucvijeli milo Srpstvo pokosivši mu još jedan bor. Stefan vitez Čerović načelnik grada Trebinja ispusti svoju plemenitu dušu 15. maja o.g. poslije kratkog bolovanja u 42. godini života. Pa ko je bio taj Stefan Čerović, pitate, je li? Ta to će vam ka­za­ti i svaki pastir ponosne Hercegovine, jer ime toga čestitoga Srbina, te plemenite duše, oca ucvijeljene sirotinje, svakom je poznato i cijela Hercegovina roni za njim suze proklinjući crnu sudbinu što joj ga otrže od zagrljaja. Plači Hecegovino, plači jer imaš i zakim. Ovaj koji ti je dosta dobra učinio, sklopio je oči za uvijek – njega već crna zemlja pokriva, ali će mu spomen vječno trajati. “Blago onom ko dovijek živi, imao se rašta i roditi – veli veliki Njegoš”.

I naš Stefan umro je tijelom, ali će duhom vječno među nama živjeti i cvijeće na njegovom grobu ovdašnje Srpstvo suzama će zalijevati.

“A što suzom Srbin zalije,
Uvenut nikada neće”, 
veli jedan mladi pjesnik.
Laka ti crna zemlja
Hr. Krstović”
U međuvremenu izrasla su, čak, tri koljena Stefanovih potomaka, smjenjivali su se ratovi i pustošenja pa vremena izbrisaše naša pamćenja. Pokušavajući da u rodbinskoj i u široj sredini, nađemo sagovornika za ovu temu, naišli smo samo na jednog osamdese­togodišnjaka koji je znao da je Stefan postojao i da je bio načelnik grada Trebinja.
I to je bilo sve!

Čudna je okolnost da je jedna ovakva ličnost, kako se u čitulji prepoznaje, mogla u minulim vremenima toliko potonuti u more zaborava. Otuda je prirodno upitati se: ko je stvarno bio vitez Stefan Čerović i, ako je stvarno bio takav kakvog ga čitulja dočarava, da li su mu se i na koji način Trebinjci odužili?
Na ovu čitulju smo naišli u jednoj biblioteci prije nekoliko godina, ali u to vrijeme nijesmo imali vremenskih prilika da je provjerimo.Tek tu skoro sjećanje na nju nam se povratilo i krenuli smo u traganje za izvorima vezanim za sudbinu ovog dičnog Trebinjca.

Danas vam, zahvaljujući članku trebinjskog narodnog učitelja Josifa Kočovića, objavljenog u mostarskom kalendaru “Neretljanin” za 1894. godinu, pružamo priliku da saznate nešto više ko je bio trebinjski vitez Čerović. Članak je, kako se vidi, pisan bezmalo dvije godine poslije Stefanove smrti.
Prema  ovom izvoru, Stefan  je rođen 1850. godine. Datum nam nije poznat. Rođen  je u predgrađu Trebinja, na sjevernoj  strani grada  ispod Leotara,  u Rupjelima. Otac mu se  zvao  Jovica,  a majka Marija. Na žalost, u nama pristupačnoj  literaturi, nijesmo naišli na podatke o članovima njegove bliže porod ice,  kao ni  dalje.
Ne znamo  da li   je bio  oženjen i  da li   je imao djece. Ne nalazimo ih ni u objavljenom tekstu njegovog testamenta. Otac mu je bio trgovac u Trebinju ali u tom poslu nije imao sreće. Osnovnu školu  je završio u Trebinju kod učitelja  trebinjskog paroha arhimandrita Melentija Perovi­vića.

U Trebinju su, u Stefanovu djetinjstvu,  bile dvije osnovne škole, jedna u manastiru Duži i druga u gradu. Ova prva  je počela sa radom 1857. a druga 1860.   godine. Koju je od ove dvije Stefan pohađao nije poznato.  Prema kazivanju J. Kočovića, Stefan  je bio među najboljim đacima. Pričalo se da  je i među vršnjacima van škole odskakao sa svojom bistrinom i razumom. Poznato je da  ga   je učitelj M. Perović  postavio  za  “kalfu”  pa ga čak i  odlikovao sa zlatnim  širitom na desnom ramenu, kako se to uobičavalo u ta vremena.

Po svršetku osnovne  škole nije  imao priliku da se posveti  daljem  školovanju ili  da  se  oda nekom  zanatu. Izgleda da za tako nešto nije  imao ni želje ni dara. Bilo mu  je 20 godina kad se  odao  očevom poslu, trgovini. U tome mu  otac nije mogao biti uzor, jer je tada bio već umro, ostavivši za sobom velike  dugove, koje  je Stefan, na početku svoje karijere, morao da otplaćuje. Nije, izgleda, trebalo dugo čekati da Stefan ispolji svoj dar i vještinu  za trgovačke poslove. U tome mu nadaleko nije bilo premca.

Trgovao je svim i svačim i nikakvog posla u tom domenu nije se libio.  Tako  je još  za vrijeme  turske  okupacije uzimao pod zakup neka turska poduzeća. Iz  tih poslova počeo  je  sakupljati prve veće zarade. U kakvim okolnostima je Stefan sticao svoje blago neka nam posluži  zapis  srpskog književnika i diplomate Vuka Vrčevića, koji je za srpski narod u Hercegovini u drugoj  polovini 19. vijeka, zapisao da  je mahom siromašan, osim svega nekoliko porodica, pa nastavio:

“Kad mu ne bi samo hljeba nedostajalo, onda bi se sretnim nazvao, bez da za bolje čezne i  to je za okolni narod poznato, kao i za njihov mučenički  život kojega  za toliko vijekova u pravom i besprimjernom ropstvu sprovode polumjesečni poturčenjaci. Svoja mu je kuća, žena i djeca najveće dobro, pa sva i jedina radost, na  ovaj, za njega mučni svijet. Ova ga  je radost blažila, a pri mnogim zalima razabirala. Ljeti su ga  planinski  izvori i  debeli ladovi galili,  a  zimi golema vatra  život povraćala. A u krugu gole djece iz  jednog vaganja  (drveni sud iz koga  se  jelo – RV)  kaša najslađe  je na gladno srce padala.

Upravo  ovoj  i  ovakvoj hercegovačkoj sirotinji, Stefan je poklonio čitav svoj život.
Vuk Vrčević je, na dužnost austrougarskog vice-konzula,  došao u Trebinje 1861. godine. Rezidirao je u impresivnoj orijentalnoj zgradi u Kršu zvanoj Konzulat koja je “pod zaštitom države” nedavno sasvim izmijenila svoj lik. Zanimljivo je da  je Stefan bio njegov drug i prijatelj.  Od tog drugovanja Stefan  je  imao velike koristi. Tako  je nenadno, pred samo povlačenje turske vojske iz Trebinja, po Vukovom nagovoru, uspio da od tadašnjeg trebinjskog paše Kostaća, za male pare kupi jedno zemljište u trebinjskoj varoši od velikog strategijskog značaja. Prema kazivanju J. Kočovića, vitez Stefan je nešto kasnije od austrougarske vojske za polovinu ovog zemljišta dobio oko 20.000 forinti. Ovim činom Stefan je položio čvrst temelj svojoj trgovačkoj kuli.Tada je imao tek 28 godina.

Dolaskom okupatorske austrougarske vojske u Trebinje i otpočinjanjem izgradnje utvrđenja po brdima oko Trebinja, za Stefana se otvorila nova neprocjenjiva prilika za proširenje i usavršavanje svoje djelatnosti. Ne gubeći ni časa, svojom sposobnošću, pregalaštvom i istrajnošću, razvio je posao do te mjere da su mu prihodi rasli neočekivanom brzinom. Od tog kapitala u varoši je sagradio nekoliko “lijepih zgrada od kojih je najveća i najskuplja bila kavana “Hotel Orjent”.

Jednom prilikom upita prisutne goste u ovom objektu, kako im se hotel dopada, a oni mu odgovoriše “da je sve krasno”. Na to im Stefan dobaci da je on to stvorio dok su oni spavali, što je dolikovalo stilu njegovog uobičajenog rada.

I zaista, za njega je bilo poznato da je, ne jedanput, spavao noću dva-tri sata, pa ustane i krene put Bileće, na neko brdo oko Trebinja ili ma gdje drugo, na neki važan svoj posao. Iz tih noćnih “izleta” u Trebinje bi se vraćao prije nego bi drugi u čaršiji ustali. Više puta se dešavalo da napusti neko veliko veselje ili zabavu i “požuravao se svojim svagda poštenim i pravednim radom”.

Malo ko i malo kad je na njemu primje­ćivao umor “već se uvijek trudio kao čelica po cvijetu”. Čitav imetak, što je takvim trudom stvarao, ostavio je svojim bližim i svom narodu “koga je on svagda iz dubine duše ljubio” – kažu za njega savreme­nici.Takav odnos prema svom rodu i svom bogatstvu, učinio je da u narodu još za života bude cijenjen kao veliki čovjek sa velikim zaslugama. To se, veli J.Kočović, pretočilo u narodno povjerenje kojim je Stefan “okićen bio sve do svoje smrti”.

Iz tog opštenarodnog povjerenja potekle su i akcije iz naroda da bude biran na vodeće funkcije Trebinjske opštine – za njenog predsjednika, za predsjednika Srpsko-pravoslavne opštine, gradonačelnika Trebinja i druge. Nije poznato kad je biran na ove dvije prve funkcije. Iz nekih drugih izvora poznato nam je da se prilikom dolaska hercegovačkog mitropolita Sera­fima Perovića u službenu posjetu Trebinjskoj parohiji 28. avgusta 1889. na čelu “lijepe kite trebinjske Srbadije”, koja je sačekala mitripolita na Mosku, nalazio predsjednik Srpsko-pravoslavne opštine i gradski mačelnik, Stefan Čerović. Stefan je tada imao 39 godina, a nosio je na leđima teško breme.

Prema kazivanju J. Kočovića, za načelnika grada Trebinja Stefan je izabran 1889. što se slaže sa prethodno pomenutim podatkom. Na toj funkciji ostao je 13 godina, sve do svoje smrti. Na svim mjestima sa kojih je upravljao bilo crkvenim ili svjetovnim poslovima, ispoljavao je maksimalno svoje znanje, sposobnost i poštenje.

“Svojim očinskim upućivanjima, mudrim rukovođenjem, postojanjem i zauzimanjem, radio je jedino oko onoga što na boljitak žiteljstva, poljepšanja i ugled grada služaše”. Jedna od njegovih plemenitih čežnji bijaše mu da se Trebinje “koliko napretkom i razvitkom, toliko i svojim blagostanjem što više podigne”.

J. Kočović ga opisuje kao rijetkog trebinjskog glavara.Tako na jednom mjestu za njega kaže da je “osim njegovih nesumljivih zasluga za Trebinje, imao i ljubav među svojim građanima bez razlike vjeroi­spovjesti, bio je prema svakom savjetnik i učitelj, u svome domu vrijedan i dočekan domaćin a u javnom društvu među velikim i malim, veseo i ljubazan od svakog poštovan”.

Stefan je pamćen i po tome što je bio iskren prijatelj i savjetnik prema najbogatijim kao i najsiromašnijim u svemu onome što je bilo pravedno, pošteno i časno. On se, kažu, nije nikada ni od koga ogriješio a najmanje o sirotinju trebinjsku.’

Vitez Stefan Čerović ostao je zapamćen i kao pobožan i revnostan hrišćanin a “čeličan Srbin”. Tu svoju duhovnu crtu ovjekovječio je u svestranom zalaganju za podizanje nove crkve u Trebinju.

Kao što je poznato, Trebinje je, kao središte stare Travunije, još u 14. vijeku imalo svoju srpsko-pravoslavnu crkvu posvećenu sv. Stefanu. U Stefanovo vrijeme u Trebinju je postojala neka mala neugledna crkvica koju J.Kočović opisuje kao “malu sobicu bez svog ukrasa i ljepote” daleko od srednovjekovnih srpskih manastira iz nemanjićkog doba zlatom i freskama ukrašenih.

Takav izgled trebinjske crkve mučio je Stefana kao noćna mora. I tako sve do jednog dana dok se nije ohrabrio da pred arhimandritom M. Perovićem i drugim prvacima trebinjskim, otjelotvori svoju misao da se Trebinju mora izgraditi nova crkva koja će “ljepotom i veličinom odgovarati nekadašnjim srpskim hramovima, a i budućim naraštajima pokazivati da nije razaranjem srpskih svetinja, rarazorena srpska misao, već da je kroz vijekove patnji i mučenja podgrijevana, sačuvana i nama u amanet predana”.

Uloga S. Čerovića u izgradnji nove crkve u Trebinju bila je velika i presudna. Odbor za njenu izgrađnju osnovan je 1885. godine. Bližih podataka o tom činu nama nije poznato. Zna se da je prvi predsjednik Odbora bio arh. M. Perović, a potpredsjednik S. Čerović. Takođe je poznato da je temelje ove crkve osvještao arh. M. Perović i da je tom prilikom priložio 50 forinti.

Poslije smrti arh. M. Perovića, 7. juna 1887, za predsjednika je izabran Tomo Ćelović, a kad je ovaj to mjesto svojevoljno napustio, za predsjednika je izabran S. Čerović.

Kad je tačno gradnja počela, nama nije poznato. Koliko se Stefan zalagao za izgradnju ovog hrama za kojim je čeznuo, svjedoči i podatak da je on za njegovu izgradnju ukupno priložio 5.000 forinti. Može se mirne duše kazati da mu je ova gradnja bila veliki neostvareni san. U prilog ovoga govori i jedan njegov plemeniti gest učinjen u trenutku kad je izgradnja crve bila dovedena u pitanje.Tada je Stefan na sjednici Trebinjske opštine, 23. oktobra 1890. izgovorio ove riječi: “Braćo! Vi svi dobro znate i vidite kakav teret nosimo na sebi oko naše nove crkve. Uz mnoge naše žrtve, kao i pomoći visoke vlade i naše braće Srba iz svijeta blagodareći Bogu, doveli smo crkvu već do krova, ali uz to nije “bilo moguće, da se u ovoj radnji ne zadužimo dosad šest hiljada forinti da se radnja ne morade do sada zaustaviti. Da bi se ovoga duga ikoliko crkvi olakšalo, a time ona u građevini svojoj unaprijed kao i dosad napredovala, ja u to ime pored sviju dosadašnjih mojih priloga, poklanjam crkvi našoj sa kamatama i ono 2.000 forinta koje sam joj dao na zajam dne 17. januara t. g. te očekujem da će se i ona braća Trebinjci koji takođje zajam građevini naše nove crkve učiniše kao i ja, na mene ugledati i našu crkvu od tereta i duga oprostiti.”

I ovo je prilog liku velikog trebinjskog dobrotvora, rodoljuba i viteza! Izgraditi onu prelijepu sabornu crkvu sv. Preobra­ženija, koja i danas krasi Trebinje, u ondašnjim materijalnim, socijalnim i političkim prilikama, bio je veličanstven poduhvat. Nije ni čudo što je građena preko dvadeset godina. Na žalost, mladi trebi­njski vitez S. Čerović, nije doživio da je zakrovljenu vidi, a kamoli da učestvuje u svečanosti prilikom njenog osveštanja. Ovaj obred učino je trebinjski paroh Stevan Pravica na Preobraženije 6/19. avgugusta 1908. godine.

Ali ovo nije sve oko čega se Stefan brinuo, zalagao i pomagao. Kako reče J. Kočović, “on je ljubio sve što je srpsko”. Tako mu je i školstvo trebinjsko bilo velika briga, posebno ženska narodna škola. To se vidi i po tome što je fondu ove škole darovao 142 dukata, a svojim testamentom ovoj školi je zavještao jednu svoju kuću. Redovno je učestvovao u đačkim proslavama povodom proslave dana sv. Save, nadgledao programe i probe koje je omladina pripremala, davao savjete i svojim autoritetom, koji nije bio mali, nastojao da proslave budu kvalitetne. Da je to zaista tako i bilo, ostalo je zapamćeno da, čim bi on ušao u salu gdje su vršene pripreme, “zavladao bi potpuni mir i tišina.”

Ovu svoju neizmjernu ljubav prema omladini i spomenu sv. Save pokazao je i na još jednom primjeru. Bilo je to 1889. godine ispred svetosavskih proslava. Vidjevši da Trebinje nema odgovarajuću dvoranu za takve proslave, on  je, u decembru mjesecu za 28 dana na svom zemljištu i o svom trošku podigao pristojnu dvoranu koju je narod prozvao “Sala”, i namijenio je za održavanje svetosavske besjede i drugih zabava. Dvorana je bila “časno uređena i krasila ju je poveća slika Jug Bogdana i Devet Jugovića. Salu je Stefan poklonio trebinjskoj omladini. Poslije njegove smrti u njoj je bila smještena srpska osnovna škola.

Stefana Čerovića nije cijenio ni poštovao samo trebinjski narod, već i okupatorska austrougarska vlast, uprkos tome što je Stefan žestoko branio svoj narod, njegovu prošlost i budućnost. Tako je od austrijskog cara Franja Josifa odlikovan Ratnom medaljom i Viteškim krstom za zasluge. Na priloženoj fotografiji Stefanove grudi krasi i još jedan orden koji nam nije poznat.

Još jedno veliko odličje koje Stefan nije nosio na prsima već u svome srcu bilo je ono koje mu je trebinjski narod dodijelio, prozvavši ga, još za života, svojim velikim dobrotvorom.

Malo je Trebinjaca, pa i među onim znamenitim, koji su doživjeli takvu slavu. Vijenac njegove slave ukrašava i podatak iz njegovog testamenta da svoju kuću, koja je procijenjena na 40.000 forinti, zavještava ženskoj srpskoj školi. Bilo je to posljednje njegovo zaživotno dobročinstvo kojim je potvrdio staru izreku: “Nije Srbin koji se sam Srbinom kaže, već je Srbin pravi koji Srpstvo pomaže” – JK).

Za trebinjskog viteza S. Čerovića može se reći da sve što je uradio i i stvorio,učinio je to, prije svega, zahvaljujući svom prirodnom daru i bistrini svog uma. Pri tome treba imati na umu da je od naobrazde imao samo svršenu tadašnju manastirsku osnovnu školu. Svih četrdeset dvije godine svog kratkog života podario je svom narodu i svojoj srpskoj pravoslavnoj crkvi. Njegovi savremenici za njega kažu da je dosta puta “bio otac sirotinji,potpora zadužbinama srpskim, a utjeha bolnim”.

Ti njegovi zaživotnici ostavili su nam poruku “da je vitez Stefan bio odlikovan poslije smrti toplim uspomenama, koje će živjeti dok je svijeta i vijeka i dok je jednog Srbina. Uvjeravaju nas da će se u našoj kršnoj Hercegovini “čuti da se odnjihao Srbin u krilu kog mjestašca, koji je na oltar srpske prosvjete položio ovaku žrtvu kao što je imalo sreću Trebinje u svome sinu pokojnjem Stefanu. Podsjećaju nas da su “rijetki ovakvi rodoljubi u narodu koji se, pojavljuju na srpskom nebu kao jasne zvijezde, te svijetle Srbinu kazujući mu put života. Njegovo pak djelo “sijaće među prvim djelima velikih rodoljuba našeg srpskog naroda. Slava velikom srpskom dobrotvoru Stefanu Čeroviću.”

Ovim riječima završava svoju priču o trebinjskom vitezu Stefanu Čeroviću trebinjski narodni učitelj Josif Kočović na početku 1894. godine.

Vitez Stefan Čerović umro je 15. maja (po starom – RV) 1892. godine. Nad grobnom rakom, biranim riječima se oprostio njegov sekretar iz gradskog načelstva, Simo Perović.
Godinu dana poslije, na godišnjicu njegove smrti u Bosansko-hercegovačkom “Istočnjaku” u broju 4-5 za 1893. godinu objavljen je in memoriam ove sadržine:
“Lijepa zadužbina. Srpski dobrotvor Stefan vitez Čerović u Trebinju (Hercegovina) umro je 15. maja 1892. godine i tako se sada njegova oporuka doznaje, kojim je ostavio više od 50.000 forinti na dobrotvorne svrhe.

  • Srpsko-pravoslavnoj trebinjskoj opštini zavjetuje kuću za žensku školu u vrijednosti      40.000 for.
  • Crkvi sv. Blagovještenja u Podgljivu                                                                            3.000 for.
  • Džamiji u Trebinju                                                                                                     1.000 for.
  • Za sirotinju                                                                                                               1.000 for.

Pokojnik je za života svoga činio mnoga dobra i lijepe zadužbine i time je zaslužio da se uvrsti u red prvih dobrotvora i rodoljuba srpskih. Pokoj mu srpskoj duši i vječna mu slava onoga i ovoga svijeta”.

Zanimljivo   je  da se  oko  ovog Stefanog testamenta bila  svorila čitava afera, kako piše Vladimir Ćorović u svom članku “Manastir Zavala”. Tvorac  ovog nemilog događaja bio je nekadšnji  iguman manastira   Zavala Hristofer Mihailović  koji  je, sa još nekoliko  građana, bio optužen da je sa družinom falsi­fikovao Stefanov testament u dijelu zavještanja svog imanja  osnovnoj školi. Svi su  završili u mostarskom zatvoru. U izvoru se ne navodi  ishod optužbe.

U vezi ovog testamenta  J. Kočović navodi da  Stefan nije zaboravio ni onaj mali broj  doseljenika katoličke  vjere, već  je i njima ostavio 1.000 for. za gradnju zvonika.
Eto, takav  je bio Trebinjac vitez Stefan Jovičin  Čerović. Možda će se naći neko koji će pronaći još neke  podatke  o njemu koji  su nama  izmakli. Ostalo je da odgovorimo na  ono drugo  pitanje  s  početka ovog teksta  –  da  li  su  se i  kako Trebinjci  odužili svom pretku vitezu S. Čeroviću.

Nije nam poznato da u današnjem Trebinju, među brojnim ulicama, ima makar i jedan  sokak, koji nosi Stefanovo ime. Nema ni biste s njegovim likom a kamoli  spomenik od bronze; nema ni kapele a kamoli crkve ni na brdu ni u podnožju; nema ni u crkvi ni na bilo kojoj školi ploče sa njegovim imenom
Jednom riječju – Trebinje se  ponijelo prema  svome dobrotvoru S. Čeroviću kao da nije nikad ni živio.

 

Ostavite komentar

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: