Savo Pujić: Vodena kola na Trebišnjici

„Mlađi Trebinjci i ne slute da se među avetinjskim zidinama starog ‘Novoteksa’ nekad otkuplјivao i dorađivao sadni luk (arpadžik) i odatle upućivao na evropska tržišta. Još tinja u maglu zavijeno sjećanje kad su Pridvorčani, iza Prvog svjetskog rata, naivno pokušavali da dovedu želјeznički priklјučak u selo da bi odatle izvlačili vagone tog artikla… Danas se u polјoprivrednim apotekama kupuje po kilo-dva uvoznog arpadžika kako bi se proizvelo nešto konzumnog luka, većinom za vlastite potrebe, jer je i na lokalnom tržištu izgubio bitku sa uvoznim takmacem.“

kola 01

Izvor: Radio Trebinje
Autor: N. Marić (Glas Trebinja)

 

Konačno, u izdanju Centra za informisanje i obrazovanje, pojavila se knjiga na koju se dugo čekalo. Riječ je o etnografskoj studiji „Vodena kola na Trebišnjici“ (tvrdi povez, kolor, 176 str.) našeg sugrađanina i „Glasovog“ dugogodišnjeg saradnika Sava Pujića.

Danas djeluje gotovo nevjerovatno da u brojnim istorijskim, etnografskim i drugim radovima, čak ni u časopisima koji su posvećeni narodnom životu, običajima i stvaralaštvu, do sada nije bilo riječi o „kolima“ na Trebišnjici.
Savo Pujić napisao je rad koji vodena kola u ovom dijelu Hercegovine obrađuje detalјno, cjelovito i multidisciplinarno, u rasponu od tehnike izgradnje i načina zalijevanja, do prezentacije ekonomskih, socijalnih, pravnih i lingvističkih aspekata ovog fenomena. Ako se jave novi istraživači, oni će imati mnogo lakši posao, jer im ostaje da popunjavaju mnoge manje praznine i da na mnogo manje pitanja traže odgovore.
„Pozvan da priložim tekst za spomenicu preminulog kolege Radosava Đurovića – Pujić u predgovoru otkriva kako je započeo rad na knjizi – odlučio sam da obradim terminologiju navodnjavanja u slivu Trebišnjice jer sam znao da će to biti novina ne samo u našoj nauci o jeziku nego i šire. Baveći se dijalekatskom leksikologijom, među mnoštvom radova koji se odnose na narodne terminologije u slovenskim jezicima uopšte nisam naišao ni na jedan opis slične tematike. Na osnovu vlastitog znanja i više razgovora sa starijim lјudima koji su dobro poznavali tu, valјda, najosobeniju djelatnost razvijenu u trebinjskom kraju, obradio sam leksikografski i leksikološki taj obimom nevelik fond riječi koje se odnose na navodnjavanje“.

 

kola 02

Savo Pujić

Baveći se lingvističkim aspektom ove teme, Pujić je uvidio „da ta karakteristična zavičajna djelatnost dosad nije ni etnografski opisana”, pa se prihvatio posla koji će potrajati godinama. U ovom poslu ništa nije bilo jednostavno, jer izvori su bili više nego oskudni. Zato, autor je obavio brojne telefonske razgovore, komunicirao sa velikim projem lјudi, zabilјežio brojne, višekratne posjete svojim informatorima. Bilјežio je pažlјivo sve što je upamćeno, ali često je stajao pred teškim dilemama kako koju informaciju da ocijeni ili shvati, ili kako da odgonetne fotografiju kola čiju „adresu“ niko ne zna, a lijepo se vidi da je trebinjsko.
Autorova namjera nije bila samo da ostavi svjedočanstvo o kolima na Trebišnjci (mada, uz knjigu, svojim čitaocima poklanja i CD sa dokumentarnim filmom Zorana Božića i jednim savremenim video zapisom o zalijevanju u Zasaćkom polјu). Nјegov rad ima i jednu mnogo aktivniju crtu, okrenutu budućnosti. On, naravno, nije proučavao savremene agrarne doktrine, ali služio se iskustvima razvijenijih zemalјa koje znaju i kako da sačuvaju svoju kulturnu baštinu i kako da od nje naprave novac.
Istovremeno, pažnju čitaoca Pujić usmjerava na savremeni, visokoindustrijalizovani agrarni sektor, u kome sve što je tradicionalno i tipično može da ostane samo ako se na adekvatan način brendira i plasira na tržište. Otud, knjiga „Vodena kola na Trebišnjici“, izvjesno, danas je nezaobilazan i veoma značajan elemenat u oblikovanju starih i stvaranju novih „brendova“.

Pujić podsjeća da je napredak u agraru plaćen visokom cijenom, jer se rodnost iscrplјenog zemlјišta održava sve skuplјim i masovnijim dodavanjem vještačkih đubriva. Pošto se raznovrsnim hemijskim preparatima štite polјoprivredne kulture sve neotpornije na pandemije novih bolesti i nametnika, on podvlači da se sve to negativno odražava na naš život i zdravlјe, ali, istovremeno, jača i jedan široki front otpora prema opštoj degradaciji i čovjeka i njegovog prirodnog okruženja.
„Pokret zelenih stalno jača u svijetu, naročito u njegovim razvijenim dijelovima. Pored zaštite životne sredine, oni teže i obnavlјanju tradicionalnih djelatnosti kojim bi se proizvodila zdrava hrana, oslobođena štetnih kontaminanata. Neugledna omanja crvlјiva jabuka karakterističnog mirisa, prekrivena lišajevima, postaje neuporedivo skuplјa od krupne, lijepe kao za reklamu napravlјene plastične imenjakinje“.

kola 06
Naravno, autoru je dobro poznato stanje na našem selu. On zna i podvlači da se „ono još malo starog stanovništva zaostalog na selu više hrani artiklima iz bogate bjelosvjetske globalne ponude negoli iz svojih bašča“, ali upućuje i na sjećanja starijih Trebinjaca na jedno drugo vrijeme „kad su se svakodnevno pred veče, na konačište na Ivanici, slivali tovari povrća, voća i drugih polјoprivrednih proizvoda iz trebinjskih sela da bi se sutradan izjutra našli na dubrovačkim tezgama“.
„Mlađi Trebinjci i ne slute da se među avetinjskim zidinama starog ‘Novoteksa’ nekad otkuplјivao i dorađivao sadni luk (arpadžik) i odatle upućivao na evropska tržišta. Još tinja u maglu zavijeno sjećanje kad su Pridvorčani, iza Prvog svjetskog rata, naivno pokušavali da dovedu želјeznički priklјučak u selo da bi odatle izvlačili vagone tog artikla. Odustajanje od gajenja sadnog luka u Trebinjskom polјu odrazilo se i na Popovo, naročito na Kotešku luku, gdje je proizvođeno sitno sjeme crnog luka, u žargonu zvanog ‘barut’. Danas se u polјoprivrednim apotekama kupuje po kilo-dva uvoznog arpadžika kako bi se proizvelo nešto konzumnog luka, većinom za vlastite potrebe, jer je i na lokalnom tržištu izgubio bitku sa uvoznim takmacem.“

kola 07
Arpadžik nije bio naš jedini agrarni amblem. I drugi proizvodi iz našeg kraja imali su uglednu „marku“.
„O količinama i kvalitetu trebinjskog duvana, naročito ‘šumlјaka’, i njegovom ugledu u svijetu – piše Pujić – još jedino podsjeća ime uličice ispod nedavno porušenih magacina Duvanske stanice. Teško ćete sada pronaći i šaku kukuruza ‘kleka’ da bi ga zasijali u svojoj bašči, a ne smijete ni pomišlјati o nabavci veće količine od čega biste spravili pogaču ili puru. U tvrdom kao guma ‘pridvoračkom paradajzu’ koji se nudi na trebinjskim tezgama, ne možete osjetiti nimalo ukusa nekadašnjih kavatija, a pod imenom zubačke mrkve najmanje ćete naći sočnog korijenja sa zubačke visoravni… Odavno se ne pamti vrijeme kad su nametnici na povrću suzbijani buvačem ubranim na našim polјanama i odvarcima duvanskih klica jer se moćnim hemijskim preparatima to uspješnije obavlјa bez obzira što njihovi otrovni ostaci dospijevaju u naše namirnice“.
Pišući o kolima, imam utisak, autor stalno ima na umu tu želјu da, koliko je to jednom knjigom moguće, podrži jedan novi odnos prema činjenicama, koji na zapadu, kako rekosmo, donosi veliki profit…
Zato sa posebnom pažnjom (da li i rezignacijom) podvlači da „dok mi i dalјe zatiremo tradicionalne djelatnosti (ako još i ima što od njih da se zatre), razvijeni svijet ide u obratnom smjeru…“
„Oživlјava gajenje starih sorti bilјaka i životinja na način kako se to radilo do prije nekoliko vijekova, isklјučuju se fabrikati kojim se đubri zemlјište i štiti bilјe, čuvaju se vodotoci i atmosfera od svakovrsnih zagađivača. Bez obzira kakav će ekonomski rezultat postići, vrijedan je pažnje usamlјeni pokušaj dživarskih ratara da za svoj grah ‘polјak’ zainteresuju izbirlјivo evropsko tržište. Trebinjski vinari su uspjeli da nađu svoje mjesto među najpoznatijim proizvođačima pića, koje sve više osvaja svijet. Nadajmo se da će takvih inicijativa biti i više. U tom cilјu je sačinjena i ova monografija kojom želimo da otrgnemo od zaborava jednu izuzetnu zavičajnu karakteristiku“.
I ne samo karakteristiku, nego i jednu veliku mogućnost da trebinjskim proizvodima vratimo i ukus, i boju, i miris, odnosno onaj specifičan kvalitet koji bi, uz malo više dobro promišlјene koordinacije, ponovo mogao naći svoje kupce, ali više ne samo u našem okruženju, nego i mnogo šire.
Kola su sačuvana u svojoj minimalnoj funkciji i kao turistička atrakcija. Nedavno, postavlјena su dva nova, za sada samo ‘turistička’. Stiče se utisak da, iako su ideje jasne i niko ih ne opovrgava, ne znamo koje poteze i kojim redom trebamo povući.
Autor ove knjige učinio je onoliko koliko je mogao. Da li će njegova knjiga podstaći one koji se neposredno bave razvojem agrara da nađu novi način kako da našim polјoprivrednim proizvodima vratimo trebinjsku dušu i trebinjsku cijenu, ostaje da se vidi.

 

kola 04

(Odlomci iz knjige Sava Pujića: „Vodena kola na Trebišnjici“)
Kolo, jaz, kulina, (h)a(v)uz…

„Klјučni termin kȍlo preuzet je u trebinjsku natapnu terminologiju u svom osnovnom opšteupotrebnom značenju. Za razliku od opšte leksike, u kojoj postoji više istoznačnih ili bliskoznačnih riječi za kružne predmete (kolo, kolut, kotur, koturača, obruč, točak, vrteška, vitao, čekrk), lokalna natapna terminologija zna samo za taj jedan naziv. Radi preciziranja o kakvom se predmetu radi, natapna naprava se veoma rijetko određuje pridjevom vodeni – vodeno kolo, obično u administrativnom stilu. Na uskom području između Mosta i Dolova, gdje je bilo više takvih naprava, kako onih koje je pokretala vodena snaga, tako i onih koje su pokretane tabananjem, sačuvano je i njihovo razlikovanje u imenovanju: živo – mrtvo kolo. Na drugim područjima, gdje su mrtva kola bila izuzetno rijetka, takve diferencijacije nije bilo. Iako naprava potiče s Orijenta, isto kao i njen naziv na ogromnoj većini našeg jezičkog prostora – dolap, na trebinjskom području to osnovno sredstvo je imenovano nezavisno i od šireg okruženja i od stranog uticaja. Nepoznato nam je kolika je prostorna rasprostranjenost tog naziva, izuzev što je i na Neretvinim pritokama manji broj takvih naprava isto označavan…
Naziv jâz je u trebinjskoj natapnoj terminologiji usvojen u neobičnijem značenju – pregrada vodotoka, brana, ustava za navođenje vode – nego što je slučaj na ostalom našem jezičkom području, gdje se njime najčešće označava kanal za dovođenje i odvođenje vode. To značenje nije rezultat pomjeranja u mjesnoj natapnoj terminologiji, nego arhaični značenjski relikt, koji se sreće i širom slovenskog prostranstva. Od njega je izvedeno značajno derivaciono gnijezdo – jazit, jaženje, zajazit, prejazit, pojazit. Neizvjesno je da li je njegov sinonim benat, zabilјežen samo jedanput polovinom 19. vijeka, i bio poznat u narodnom govoru.
Sporan je prvobitni naziv zidanog kolskog kućišta. Na cijelom ispitivanom području od Gornjeg Grančareva do Gomilјana termin je gotovo jedinstven – kulina. Izuzetak je samo veoma ograničeno područje gradskih Bregova i nekoliko porodica u središtu Pridvoraca, gdje se to naziva okolina / kolina. Uvećavajuća forma prvog naziva za neveliku građevinu može se objasniti jedino nekakvom sličnošću: na pravougaonom postolјu nalaze se dva četvrtasta stuba, što liči na ruševine minijaturne kule. Drugi naziv različitog je postanja mada, na prvi pogled, izgleda da je samo glasovna varijanta prvoga – motiviran je opkolјenošću kola njegovim kućištem. S obzirom na raspro­stranjenost, izgleda da je kulina primarni naziv, a da je kolina / okolina nastala takozvanom reetimologizacijom, dovođenjem manje pro­zirnog termina u vezu sa poznatijim motivom – sa kolom.
(H)à(v)uz, jedan od klјučnih termina u trebinjskoj natapnoj terminologiji, upotreblјava se isklјučivo kao oznaka za kanalić kojim se voda razvodi po polјu“.

Urondavanje vode

„Među suvlasnicima natapnog sistema bila je precizno utvrđena vremenska raspodjela prava navodnjavanja. Većinom je to vrijeme bilo usklađeno sa veličinom pojedinih parcela, ali ipak neki od njih nisu imali dovolјno vode, što je izazivalo dodatna međusobna sporazumijevanja i sporenja. U raspodjeli vremena nisu uzimani u obzir ni praznici niti noći.
Urondavanjem vode utvrđivan je redoslјed navodnjavanja pojedinih parcela. Dužina ronde, turnusa u kojem bi svi suvlasnici natapne naprave dobili svoj dio vode, bila je različita na pojedinim kolima. Na ponekim kolima, koja su pojedinci pravili većinom za lične potrebe (npr. Varište i kolo na Žuželјu), nije ni bilo potrebno da se voda urondava. Od korjenićkih kola samo je voda urondavana na tri donja, koja su se nalazila u neposrednoj blizini nekadašnje želјezničke stanice.”

Prešnija je tvoja bašča

„Dužina ronde je većinom zavisila od veličine zalivnog područja određenog kola: kola u uskoj uzvodnoj dolini Trebišnjice imala su manja zalivna područja i njihova ronda je bila kraća (npr. kolo P. Vučurevića i Čustovića kolo – 4 dana), a kola u polјu imala su dužu rondu (Bradvičko kolo – 6, Kurtovića kolo i kolo na Boku – 8 dana). Ali, i u tom je bilo izuzetaka: kolo na Dugome imalo je jedno od naj­prostranijih zalivnih područja, a voda je na njemu bila urondana na 4 dana. To je urađeno iz razloga što je to većinom pjeskovito zemlјište, koje se moralo češće navodnjavati radi uzgoja povrtnog i sjemenskog bilјa osjetlјivog na sušu.
Za ilustraciju, evo jedne priče. Okrenuo Bogdan Madžar iz Pridvoraca vodu sa kola na Oglavcima kako bi zalio njivicu u Gnojinama. Nјegova dva sina naizmjenice su tabanala kolo, a on motikom kroz havuz vukao slabašnu vodenu nit. U vrijeme kad je isticala njegova dvočasovna ronda, pojavi se komšija Nikola Šegrt, skorašnji doselјenik sa Zubaca: ‘Esi li zalio, Bogdane?’ ‘Ne, tako mi Boga, evo taman uveo vodu u njivu. Šta mogu, okreni je!’ – odgovori mu ovaj. ‘Neću, bogme, prešnija je tvoja bašča nego moj mertin. Ti je zalij, slobo­dno!’“

Komuna

„Na pojedinim kolima rondanje je prekidano za izvjesno vrijeme zvano komuna, namijenjeno vlasnicima zemlјišta bez suvlasništva na kolu, što su oni nadoknađivali održavanjem natapnih postrojenja bilo vlastitim radom ili novčano. Na Kurtovića kolu, poslije dvije uzastopne 8-dnevne ronde, sedamnaesti dan bio je namijenjen za žedne lјude, vlasnike zemlјišta bez prava navodnjavanja, koji su tu uslugu plaćali novcem u fond za održavanje kola. Tokom sedmodnevne ronde na Rupinama u Donjem Grančarevu, komuna je iznosila samo 7 sati. I na Mujkovom kolu u Pridvorcima praktikovana je komuna, ali je izblijedjelo sjećanje u kom je vremenskom intervalu ona primjenjivana.“

Ko su bili žabari

„Trenjem mokre drvene osovine o njeno ležište nastajala je zaglušujuća škripa, koja se sa raznih kola slivala u jedinstvenu simfoniju, kojom je u natapnoj sezoni odzvanjala trebinjska kotlina. I pored toga, mještani su po tom zvuku mogli razlikovati kako rade pojedina obližnja kola, koja od njih stenju, neravnomjerno se okreću. Kroz tu škripu ipak se probijao gromoglasni kreket žaba iz mnogobrojnih barica nastalih curenjem vode iz porozne razvodne mreže (otud žabari, nadimak stanovnika sa zalivnog područja).”

Kobna mjesta

„Svježina uz kola u vrele lјetnje dane privlačila je i mlađu i stariju čelјad na ta mjesta. Mnoge su lјubavi začete pored kola, a i znatan broj života je uz njih okončan. Duboki virovi ispod jazova i okolni pješčani sprudovi privlačili su kupače, ali su ta mjesta bila kobna i za dobre plivače koji nisu poznavali ćud nevidlјivih riječnih vrtloga. Djeca su se rado brčkala u plitkim brzacima ispod kuline, ali su ponekad i stradala oko nje. Dizanje i spuštanje zastave i tabananje na mokroj kulini bile su opasne radnje i mala neopreznost je mogla prouzrokovati skliznuće u ralјe kola ili pad u snažnu vodenu struju, koja je, kao usisivač, vukla pod žrvanj te nemilosrdne vrteške. U Gomilјanima se još pamte pogibije nekoliko njihovih selјana na tim mjestima. Kad je Nikola Marić pokušao da pokrene Salahovića kolo podizanjem zastave, raspala se trula daska i on je pao pod kolo. Joka Prodanovića, koji je pao s murve, smrskalo je Mrklјinsko kolo, a Rade Marić je nastradao skačući s jaza u nepredvidlјivi vir.“

 

Ostavite komentar

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: