Rođenje Hristovo u Prebilovcima: Božić dođe, a mi o’đe…

Teško je danas dočarati osjećaj radosti, veselja, uzvišenog poleta i ljepote proslavljanja Božića u Prebilovcima prije i poslije Drugog svjetskog rata.

prebilovci

 

Izvor: Prebilovci.net 
Autor: Milenko Jahura

Mnogo toga se promjenilo, usljed rata i drugih događanja koji su nas otrgli od sela. Promjene, možda za ovu priču i bitnije nastupile su ranije, kada se malo ko nadao posljednjem ratu i egzodusu. One su bile u načinu života koji je postajao lakši i udobniji, ali sa drugim obavezama, koje su doprinjele gubitku mnogih dotadašnjih vrijednosti.

Što je bilo više plata, penzija, diploma, televizora, mašina, vozila, zarade na pijaci- bilo je i manje vremena za sebe i druge, za rođake i komšije, selo i njegovu okolinu. Praznike smo i dalje praznovali i to mnogo bogatije, ali njihov značaj se smanjivao, a prostosrdačna radost je nestajala. Mnogi su napuštali selo, bez koga nema prave slave, ni običaja.

Nekada, „dok je sve bilo na svome mjestu“, tajanstvena radost dolaska Božića nas je obuzimala tek što bi prošao Nikoljdan i njegovi utisci. Prijatno iščekivanje raslo je svakim danom za koji se znalo da postaje duži- mada se to nije mnogo primjećivalo. U narodu se vjerovalo da po Nikoljdanu – Dan produlji koliko pjevac skoči sa praga. Tada se nekako okončavao i posao sa duvanom za tu godinu. Drugi seljački poslovi, osim onih oko stoke, prestajali su privremeno. Dan je bio kratak, a u dugim noćima prelazila su čeljad iz jednih kuća u druge u komšiluku. Zajedno bi se listao duvan, a ako njega nije bilo, okupljene žene bi uz vatru prele vunu, a ljudi sjedili i pričali. Često uz novo vino i mezu.

Pričalo se o svemu – proteklom ratu, ljudima i dešavanjima u selu, stoci i radovima, tajanstvenim pojavama, o lovu i ribolovu… Česta tema je bila Kosovski boj i epske narodne pjesme koje su se slušale uz zvuk gusala ili bi ih neko čitao iz čitanke ili „pjesnarice“. Slušaoci su uzidisali brisali suze za majkom Jugovića, ili za mladom Gojkovicom, koju su uzidali u temelje Skadra na Bojani. U drugim prilikama preovlađivala je veselija atmosfera, uz vino i pjesmu iz grla. I tu bi bila slična tematika- O Milošu i Lazaru, krvavom Vučjem dolu, Serdar Joli, Prebilovcima selu malom… Opet uz uzbuđenje i koju suzu.

Približavanje Božića, donosilo je i neke nove poslove i pjesme. Valjalo je prvo odstupati ječam za ćeškek, jelo koje je bilo obavezno na božićnoj trpezi. Stupa je bila teška posuda- udubljenje u čvrstom drvenom trupcu. U nju je ječam sipan u određenoj količini i zatim je stupan, odmjerenim udarcima posebne gvozdene poluge. Cilj je bio da se zrnu oljušti omotač- t. j. da se odstupa.

Božićno pjevanje iz grla- veselanje počinjalo bi nekoliko dana prije praznika. Započelo bi usklikom jednog pjevača, koji je najavljivao dolazak Božića- Eto Bože preko vode! Zatim bi on i drugi složno počeli refren; Veselo, veselo, veselo, veeseloooo! Na kraju refrena jačina glasa se pojačavala do vrhunca, uz dugo otezanje poslednjeg samoglasnika. Isti ili drugi pjevač bi zatim uskliknuo drugi stih- Na alatu sav u zlatu! Opet refren: Veselo, veselo, veselo, veeseloooo! Kao djeca, tada smo zamišljali Božić kao silnog konjanika, u sjanoj u zlatnom ogrtaču, kako prelazi Bregavu da bi tokom noći došao u Prebilovce.

Badnjak (1)

Do Božića, prije Badnjeg dana, bi se iz brda donijeli usječeni badnjaci. To je obično bio mlađi cer, očišćen od grana i lišća, dužine oko 2 – 2,5 metra.

Dva dana pred pred Božić je Tucindan. Tada bi se obično klala živina i izdvojio najbolji ovan za pečenicu. Ona se u Prebilovcima zove veselica, u skladu sa opštim obilježjem praznika. Sa ovim se, za više mjeseci, prekidalo sa klanjem brava- obično do Spasovdana. Dolazio je zimski period kada je stoka mršala, a ovce su počinjale da se jagnje. Kako su se bravi za sušenje (pastrvu) klali oko Nikoljdana, u Prebilovcima se govorilo: Nikolj prikolj, Božić otri nožić!

Dan uoči Božića je Badnji dan koji je dio velikog praznika. Svi koji bi se toga dana sretali poslije pozdrava; Pomoz Bog ili Dobar dan ili Dobro veče, govorili bi i Srećan ti Badnji dan (ili Badnje veče)! Rano na Badnje jutro nastavljao bi se ćeškek na vatru. U najveći lonac u kući stavljao bi se čitav pjevac, a preko toga odstupani ječam i dolijevala voda. Ćeškek bi se kuvao cjeli dan na laganoj vatri- tako da bi se meso odvojilo od kosti i sjedinilo sa žitom. Mješao se tek uveče, na kraju kuvanja. Zatim se pekla česnica, okrugli obredni hljepčić. Spremala se sarma i druga jela.

Za to vrijeme domaćin, obično sa nekim od komšija, spremao je ovna za pečenje. Rogovi bi mu se odsjecali. Pažljivo je nabijan na ražanj, vezivan žicom po sredini kičme i u vratu. Zadnje noge bi se savijale nazad i između njih, kao i po sredini trbuha provlačene odsječene prednje noge. Poslije podne ražnjevi sa pečenicama stavljani su pored žara od vatre koja je satima prije založena. Peklo se napolju, ili u prostoriji sa ognjištem. Obično zajedno su pekli nabliže komšije i prijatelji. Kako je veče odmicalo, po kućama i oko ražnjeva raspoloženje uz pjesmu i pucnjavu je raslo. Pucanjava i detonacije počinjali bi od jutra, a kulminaciju je doživljavala na Badnje veče i cjeli dan na Božić. U pojedinim trenucima selo se prosto treslo. Eksplozija na jednom kraju, dobijala je odgovor na drugom, uz opštu radost.

Obavezan dio Božićnih običaja u Hercegovini, pa prema tome i u Prebilovcima, je kićenje bršljanom na Badnje veče. Grančicama ove biljke, sa zrelim crnim bobicama ukrašavala se slavska ikona, česnica, čaša sa žitom u koju je stavljana svijeća, bokal i krigla iz koje se nazdravljalo vinom, kapije i nadvratci svih prostorija za ljude i za stoku. Djeca koja su tog dana bila najradosnija, grabila su se da odu u Do ili negdje drugo. Peli se na drveće obraslo bršljanom da bi njime obradovala majke i strine. Bršljan, kao rijetka zimzelena biljka je simbol predstojećeg proljeća i novog života, koji je sa zimom zamirao. Bila je i pjesma- Oj brštane goro sveta/ Kiti dvore cjelog svijeta (nekad se pjevalo kralja Petra).

Kad veče odmakne badnjaci su se unosili u prostoriju sa ognjištem. To bi činila muška djeca ili najmlađi muškarci u kući. Unosili bi ih na ramenu, jedan za drugim, pozdravljajući: Dobro veče! Srećna Badnja veče i dobro vam Božić doš’o! Domaćica bi odgovarala, zasipajući ih žitom: I ti zdravo i veseo bio! Badnjaci su nalagani na vatru na ognjištu, ali ne da potpuno izgore.

Ražanj sa veselicom prislanjan je uz zid kuće, da se meso hladi. Djecu je mamio miris, ali nisu smjeli da ga okuse, jer je bio post. U to doba se mješao i ćeškek i skidao sa vatre. Večeralo se poslije kađenja i molitve. Najstariji i djeca su odlazili na spavanje. Žene su nastavljale sa radom, a mlađi su išli tamo gdje se veselje održavalo.

Na Božić 25. decembra / 7. januara, sva su čeljad ustajala rano, jer je Božićni ručak počinjao sa svitanjem. Na siniji, a u kasnijim vremenima na stolu, upalila bi se svijeća. Prostorija bi se okadila tamjanom, kao i čeljad okrenuta u istok. Poslije molitve domaćin bi nazdravio okićenom kriglom punom vina, uzvikujući; Hristos se rodi! Odgovarali bi mu svi uglas: Voistinu se rodi! Potom bi se čeljad mirbožila. LJubili su se tri puta uzvikujući istovremeno; Mir Božiji, Hristos se rodi! Poklanjamo se Bogu i Hristovu roždenstvu! Ovim su se mirili i oni koji bi bili do tada u svađi.

Potom se sjedalo za za bogatu sofru, sa česnicom2, pečenicom, ćeškekom, sarmom, suvim mesom, sirom, kolačima, vinom. U kuću je dolazio polaznik- muško dijete iz komšiluka da čestita Božić. Poslije mirboženja je darivan, skromno za današnje prilike- jabukom ili narančom i kojom bombonom i novčićem. Za djecu je to dosta značilo pa su žurili da obiđu kuće što prije, jer je samo prvi bio polaznik.

Svi koji su se toga dana sretali u selu pozdravljali su se sa Hristos se rodi, Voistinu se rodi!, a često se i mirbožili. Osim Badnje večere i ranog Božićnog ručka, slavljenje Božića u Hercegovini nije strogo porodično praznovanje kao u Srbiji, gdje se praktično ne izlazi iz svoje kuće. U Hercegovini, a tako i u Prebilovcima, komšije prelaze jedni kod drugih, čestitaju, mirbože se, goste jelom i pićem i pjevaju. Posebno je bučno i svečano bilo veče, kada je iz domova širom sela odjekivalo veselanje. Uveče bi neki obavezno išli u zaselak Grlić, kod Ekmečića i Krunića, gdje je bilo najveselije i slavilo se duboko u noć. Drugi bi išli u Kuline, gdje je živio dio Buluta i Šušići. Pjesma nije prestajala. Obično bi išli ovi usklici, uz refren veselo; Što Božića ne pjevamo, Božić dođe, a mi o’đe, Božić nam je, drago nam je, Veseli se srpski sine, Mi smo Srbi od starine…I prebilovački đaci koji su pješačili u Čapljinu, u školu, veselali bi sve do ulaza u grad.

Božić bi se slavio tri dana. Drugi dan je Sabor Presvete Bogorodice ili Božindan, a treći praznik Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana- Šćepanjdan. U vezi toga je i pjesma- U Božića Trinožića, odn- Oj Božiću Trinožiću, veselo…

NJegoš kaže; Nema dana bez očinjeg vida, niti prave slave bez Božića. Zaista je tako. Božić je vjera, slavlje, radost, veselje, pjesma, bogastvo, snaga, nada, polet… Reklo bi se da se tada raduje „i gora, i voda, i nebo nad njima“. Mi koji smo nekada proslavljali Božić u Prebilovcima, posebno šezdesetih godina minulog vijeka, sada se možemo toga prisjetiti, sa kojom suzom, kao Aleksa, pjesnik Hercegovine u Pretprazničkoj večeri. Ali, onima koji to nisu doživjeli, rječima ne možemo dočarati ljepotu i radost nekadašnjih Božića. Ni mi nismo mogli osjetiti doživljaj ranije proslave praznika, ni zapamtiti mnoge izgubljene Božićne običaje o kojima smo slušali od starijih. Sve se promjenilo pa i gora i voda, a najviše ljudi u čije nemirne duše istinska radost teško ulazi.

Ako i zapjevamo Božić dođe (ili prođe), a mi o’đe- znamo li đe smo?

MIR BOŽIJI – HRISTOS SE RODI – VAISTINU SE RODI!!!

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: