Redizajn prošlosti ili kleptomanija: Spomenik “hrvatskoj ćirilici” u Širokom Brijegu

Iako je stotinama puta više latinice u Trebinju, nego ćirilice u Širokom Brijegu, u javnosti se otvorila debata o spomeniku hrvatskoj ćirilici koga u kamenu kleše Grgo Mikulić. I tako, dok se stručnjaci i nestručnjaci svađaju i spore, naučne institucije na svim stranama uglavnom ćute

cirilica

Fotografija – Večernji list

Izvor: Radio Trebinje/Glas Trebinja
Autor: N. Marić

Kada se u medijima pojavila vijest da se u zapadnoj Hercegovini gradi spomenik ćirilici, u prvi mah nije bilo naročitih reagovanja. Vjerovatno zato što se mislilo da se radi o običnoj novinarskoj ”patki”. Međutim, pošto je direktor Turističke zajednice Široki Brijeg Grgo Mikulić, književnik, klesar, etnolog i lјubitelј starina, nastavio da u kamenu kleše ćirilička slova na samom ulazu u Široki Brijeg, vijest je dobila drugačiji odjek.
Neki su u tome vidjeli “podvalu”, drugi nimalo bezazlen čin sa dugoročnim poslјedicama, a treći, su se retorski-cinično upitali: nije li onda vrijeme da neko istočno od Nertve napravi “sličan skeč” – pa postavi spomenik latinici negdje od Žegulјe do Trubjele?
U Kočerinu, po pitanju ćirilice ništa nije ni trivijalno ni virtuelno. Slova su, svjedoči Ivan Jurilј, teška nekoliko tona. U početku, “teži” je bio samo šok. Zato, nikog nije iznenadilo što je neko ilegalno reagovao i jedno slovo oborio na zemlјu.
– Nije mi bilo drago, naravno. Ali me to nije nimalo obeshrabrilo da nastavim klesati ostala slova – rekao je Mikulić (izvor I. Jurilј), opravdavajući reakciju nezadovolјnika čistim neznanjem.
Iako je stotinama puta više latinice u Trebinju, nego ćirilice u Širokom Brijegu, u javnosti se otvorila debata o spomeniku hrvatskoj ćirilici koga u kamenu kleše Grgo Mikulić. I tako, dok se stručnjaci i nestručnjaci svađaju i spore, naučne institucije na svim stranama uglavnom ćute, i ne pada im na pamet da se sastanu i razmotre argumente druge strane?
Stvari dalјe teku valјda na jedini mogući način: reakcije su brojne, pogotovo kad su u Vukovaru buknuli protesti protiv ćirilice.
I u toj prilici, nema sumnje, Grgo Mikulić morao je mnogo da priča i objašnjava. Zato, na pitanje zašto je baš u Kočerinu, “žestokom hrvatskom mjestu” (Jurilј) podigao aleju “hrvatske ćirilice”, Mikulić uzvraća rječitom kontrom, tvrdeći da nije bilo logičnijeg mjesta od Kočerina za realizaciju te ideje. Isti autor zabilјežio je i njegove dodatne argumente…
– Spomenimo da je na starom hrvatskom ćiriličnom pismu 1404. godine pisana i Kočerinska ploča, nadgrobni spomenik Vignja Miloševića, koja se čuva u crkvenom prostoru crkve u Kočerinu kao spomenik nulte kategorije. Kad smo 2004. godine na lokalitetu Liskovac obnovili grob Vignja Miloševića, logično se nametnula ideja na koji način taj spomenik kulture povezati s ostatkom mjesta. Tad se još rodila ideja o “hrvatskoj ćirilici”. Danas razumijemo da je forsiranje ćirilice tijekom dviju Jugoslavija kao srpskog pisma kod naroda stvorilo animozitet prema svakoj ćirilici, iako je ona, uz latinicu i glagolјicu, srednjovjekovno hrvatsko pismo. “Hrvatska ćirilica“ spominje se u dodatku Polјičkog statuta iz 1665. godine. U civilnoj korespondenciji, već u 12. stolјeću, hrvatska ćirilica nadvladala je glagolјicu, tako da se glagolјica od tog vremena upotreblјavala uglavnom u crkvenim krugovima…
Izgleda, Grgova objašnjenja, smanjila su “napon”. Kad je Jurilј boravio u Kočerinu, naišao je na djecu koja se “vješaju” na isklesana kamena slova. Na pitanje znaju li što se nalazi ispred njihove škole, jednoglasno su odgovorila: “Ovo je hrvatska ćirilica”.
Djeca o tome danas mogu da govore jer su o ćirilici vjerovatno nešto naučila u školi. Uz ostalo, nastavnici su im morali reći da su ćirilicom, ma kako je označavali, pisali i njihovi daleki preci. Činjenicu da djeca sve to znaju, autor spomenika smatra uspjehom. Ako se tome doda da je svakim danom i gunđanja sve manje, onda zaista može da bude zadovolјan onim što je uradio.
Doduše, Mikulić je priznao da nije otkrio Ameriku: i drugi su razmišlјali na sličan način. Nešto prije nego što se on bacio na posao, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizovala je naučni skup o hrvatskoj ćiriličnoj baštini.
Tada, bar u medijima, nije bilo negativnih reakcija političkih partija. Ćirilica, nema sumnje, nikom nije bila na dnevnom redu, međutim, nešto kasnije, zabilјežena su reagovanja sa istočne strane. Uz ostale, prenesene su riječi Radoslava Pavlovića koji tvrdi da su Hrvati višestolјetni kleptomani. Moguće da je zbog sličnih izjava splitska “Slobodna Dalmacija” ocijenila da su Srbi “u panici… jer smatraju da im Hrvati otimaju ćirilicu”…
Na naučnom skupu HAZU održanom krajem 2012. godine, podseća lingvista Miloš Kovačević, iznesena je teza kako je “od 11. do 18. veka na velikim delovima hrvatskog teritorija stanovništvo svoje kulturne potrebe izražavalo (i) ćirilicom”, te da se na srednjovekovnim spomenicima “mešaju i ćirilica i glagolјica”.
Kovačević to naziva “hrvatskim šminkanjem prošlosti” i primjećuje da su se Hrvati tek u 2012. godini setili “svojega” pisma ćirilice zbog njihovog puta prema EU-u, jer u Briselu žele da imaju pravo prvenstva nad jezikom i pismom s Balkana.
Slične komentare iznijelo je više autora iz Beograda. Skraćeno, i oni tvrde da je u pitanju redizajniranje prošlosti. Uz ovu ocjenu, stalno se ponavlјa pitanje: kako to da su se Hrvati tek sad sjetili svoje ćirilice?
Ipak, u svim tim sporenjima, čuli su se i mirniji tonovi…
Filolog i profesor srpskog jezika Milena Đogović, iako gradnju spomenika smatra političkom provokacijom, izjavila je “da se u izvesnom smilu može govoriti o ćirilici kao zajedničkom izvornom pismu Slovena na prostoru današnjeg Balkana”…
– Lingvističke rasprave oko hrvatskog i srpskog jezika traju ne samo u protekle dve decenije, odnosno od raspada Jugoslavije već od Bečkog književnog kongresa krajem 19. veka. Hrvatska filologija, leksikologija i književnost nikada nisu beležili nijedno delo napisano na ćirilici, niti je ikada bilo težnji da se ćirilica približi upotrebi latinice a kamoli izjednači sa njom.
Uz ovakve debate oko ćirilice, u BiH postoje i druge “kalkulacije”, koje se manje-više prećutkuju ili jedva da dopiru do javnosti.
Valјda zbog toga, prof. Ružica Tolić podsjeća da je u Tuzli postavlјen novi spomenik na kojem je uklesan osakaćen sadržaj Povelјe Kulina bana…
– Sadržaj koji nedostaje jest onaj koji govori o kršćanskoj povijesti Bosne. Nedugo zatim nepoznati netko (kojemu zahvalјujem!) u znak prosvjeda je postavio na papiru ispisan dio teksta koji nedostaje, a koji su naručitelјi spomenika namjerno prešutili prikrivajući kršćansku povijest BiH. Treba li još što reći?!
Ništa, osim da je opet nešto veoma važno isplivalo: bivši sh-jezik već je dao svoje službeno priznate, postjugoslovenske derivate (crnogorski, bosanski) iza kojih stoje državne institucije. Ali, institucije stoje i iza ćiriličke aleje u Zapadnoj Hercegovini. Spomenik ćirilici finansijski su podržale vlade Hrvatske i Federacije BiH, a sredstva je izdvojila i Zapadnohercegovačka županija. Potez koji je najavlјen jeste brendiranje hrvatske ćirilice, mada je, prema prof. Tolić, hrvatska nauka još daleko od konačnih spoznaja o ćirilici “kao zasvjedočenom hrvatskom pismu”, a sve se to događa “zbog nedovolјna znanja i promidžbe ćirilice” pa njenu deklarisanu hrvatsku varijantu “nerijetko prate znanstvene neistine i stereotipi koji se dijelom odražavaju na dnevnopolitičke i državnopolitičke okvire”.
Interesantno je da u Istočnoj Hercegovini, pa ni u Mostaru, nema negativnih reagovanja na ćiriličku aleju u zapadnoj Hercegovini. Da li samo zato što političarima u pravom momentu ova tema nije nekako “legla” ili zato što u našim okvirima, na ćirilici više niko ne može da računa na nove poene?
Bilo kako bilo, nema sumnje da Hercegovina nije zapalјiva onoliko i onako kako i koliko je bila ranije. Prosto, ne ložimo se kako smo se ložili krajem prošlog vijeka.
To da Široki, zbog nekoliko ćiriličnih slova, nikad neće postati Široki, svima je jasno.
Srodne kombinacije mi u Trebinju davno smo apsolvirali a što se tiče izgradnje spomenika latinici na ovim stranama, odavno je već sve završeno. Svojevrstan živi spomenik, mnogo moćniji od onog u mermeru, davno je podignut: u trebinjskim trgovinama latinica je odavno “službeno pismo”. U ulici Kralјa Petra Prvog Oslobodioca, većina “firmi” ispisana je latinicom. Ako se ovako nastavi, ne bi čudilo da uskoro ćirilicom bude ispisan samo službeni naziv glavne trebinjske ulice?!
Još nešto za kraj.
Zajednički međususjedski razgovori o ćirilici nisu zabilјeženi. Iako se i o ekumenizmu sve više govori, na tu temu još uvijek se ćuti.
Zato, i kad biste napravili presedan pa, na primjer, u Trebinju organizovali kakav razgovor na temu položaja ćirilice na eks-jugoslovoenskim prostorima, teško da biste došli do publike. Nema sumnje, na jezička pitanja regujemo tek kad se u javnosti “podgriju”? Dakle, kad ih neko pripremi i u adekvatnoj “političkoj ambalaži” ponudi nezainteresovanom i u većini slučajeva nevinom auditorijumu.
Hoćemo li dočekati da se akademije nauka ili neke druge prekogranične institucije oko nečeg dogovore, da, na primjer, pitanja ćirilice i latinice stave na sto, i temu “raščivijaju” na najvišem mogućem naučnom nivou?
Sumnjam da ćemo brzih dana to doživjeti. To, za sada, očito, nikom ne treba.
Kad su međususjedski odnosi u pitanju, i dalјe je preporučlјivo srdačno se rukovati, slikati, iscvrkutati za medije par najpoželјnijih fraza, ali, zlu ne trebalo, obje strane, i kad sve ide kako treba, bolјe će se osjećati ako u svakom džepu imaju po jednog “džokera”, kojim se može matirati “dragi susjed”, ako se namrgodi i počne da nešto koči ili prijeti.
To bi mogao biti jedan od razloga što institucije nemaju ni podsticaja ni mandata za prekogranične dogovore.
Zato nije čudo što se o ćirilici u Širokom piše u rasponu od senzacije do političke diverzije, a o latinici u Trebinju ćuti kao što se ćuti o svim stvarima na koje smo se toliko navikli, da bi njihovo kritičko propitivanje djelovalo isforsirano i nakaradno, a kao rezultat – ukoliko bi bilo praćeno zabranama?! – u širokim narodnim masama najvjerovatnije bi imalo kontru sa još više latinice.
Po pravilu, tamo gdje je nikad nije ni bilo?

ĆIRILIČKI MERIDIJANI

Pored poznatih evropskih jezika, ćirilicom su se služili ili služe i brojni drugi jezici. Lista je zaista duga: osetski, tadžički, rumunski, romski, kurdski, altajski jezici, turkijski jezici, azerski, tatarski, turkmenski, uzbečki, kirgiški, kazaški i ganguški, udmurtski, kildinski, saamijski, mordvinski, abaski, abhaski, adidžeji, ajsorski, altajski, avarski, balkarski, baškirski, burjatski, čečenski, čuvaški, čukčijski, dargvaski, dunganski, evenkski, kabardijanski, kalmički, karačejski, karakalpački, karelijanski, kakaski, kantski, komijski, korjački, kumički, lački, lezgijanski, mansijanski, marijski, mongolski, nanajski, nenecki, nogajski, orijatski, selkupski, tabasaranski, tatski, tuvanski, udekanski i jakutski jezici, naravno, uz vještačke jezike: slovio, slovjanski, lingva franka nova).
Oni koji ćirilicu smatraju i hrvatskim pismom pozivaju se na činjenicu da su ćirilicom ispisana važna djela hrvatske književnosti a Hrvati su se ćirilicom služili i u diplomatiji. Isti autori kažu da ćirilica nije bila rezervno, nego dominantno hrvatsko pismo na širokom prostoru istočno od rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno i zapadnije (na primjer, u Istri)…

HARVACKO PISMO

Nazivi koji ćirilicu definišu i kao hrvatsko pismo novijeg su porijekla: harvacko pismo (Papalić), rvasko pismo, arvatica, arvacko pismo (Povalјska listina, dodatak Polјičkom statutu iz 1655.), hrvatsko-bosanska ćirilica (Ivan Kukulјević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (Vatroslav Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (Petar Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (Stjepan Ivšić), polјičica, polјička azbukvica (u narodu “polјicâ” – Frane Ivanišević)…

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: