I ovo putovanje u Hercegovinu napunilo mi je baterije i osnažilo emocije. Ne samo meni koji sam se u Hercegovini rodio, nego i onima koji su tamo bili prvi put i nemaju Hercegovačko porijeklo. I oni po povratku svjedoče kako se i sami osjećaju oplemenjenijim i čovječnijim i kako počinju bolje razumijevati zašto Hercegovci toliko obožavaju svoj kamen, svoj zavičaj, svoju otadžbinu i Srbski rod.

Ima mnogo povoda zbog čega se ide u Hercegovinu – radosnih i tužnih događaja, a razlog je uvijek samo jedan: Hercegovina se zavoli i voli. Pored tako moćnog razloga za odlazak u Hercegovinu povod nije bio ni potreban.

prebilovci 007

Dučićevi dani poezije u Trebinju i obilazak Srbskih svetinja motivisali su dodatno veliki broj ljudi za ovo putovanje. Mala Srbska Hercegovina nas je kao i uvijek dočekala ozarena lica. Osećali smo dobrodošlicu na svakom koraku. Kako i ne bi kad vrijedni ljudi, svijetla obraza, a otvorene duše i srca žele da pokažu ono najbolje što su sami stvorili, sami odbranili. Žele da pokažu da se ima gdje i rašta doći, ređe da se pohvale, a nikad da pretjeraju mjeru pristojnosti i ako imaju čime.

Njihove vrijedne ruke s velikom ljubavi pod Hercegovačkim suncem, na oskudnoj zemlji uspijevaju da uzgoje najbolje: žito, vino, stoku, sir, kajmak i krompir, čime mogu ugostiti i najotmenije goste. I što je najvažnije podižu ljude koji znaju da čuvaju tradicionalan način života, svoj identitet, kulturu govora i uspomene na pretke koji proslaviše

Time se Hercegovina snažno preporučuje za nove posjete, nova poznanstva i prijateljstva.