Običaji u Hercegovini (1): Čuvari tradicije sačuvali svoj identitet!

Od samog početka civilizacije, sigurno je da su se nametala mnoga pitanja na koja je čovjek pokušavao naći odgovor. Posebno ga je zanimalo pitanje o postanku svijeta, čovjeka i zagrobnog života. Uporedo s tim čovjek je svoja saznanja o svijetu i životu ispleo u mnogobrojne priče, mitove i predanja koje su se prenosile s koljena na koljeno sve do naših dana.

velibor
Mnoge priče, iako su se smatrale istinitim, vremenom su postale neistinite, jer je svako na svoj način interpretirao iste.

Neke priče su se izgubile sa sjećanjem onih koji su ih usmeno prenosili, ali mnoge od njih su sačuvane zahvaljujući zapisima, skulpturama, crtežima, i sl. U davnim vremenima, danas kada posmatramo – primitivnog života, postojala su brojna pitanja koja su bila bez odgovora. Samo uz pomoć mitova ljudi su mogli dati smisao misterijama.

Za pojedine autore mit predstavlja autoritativnu riječ. Mit je u starom vijeku bio temelj cjelokupne religioznosti.

Mitologija koju narod posjeduje održava se u kultu, ritualu i običajnosti. Bez vlastitog mita narod ne bi imao ni svoj osobeni duh.

Mitologiju svijeta, pa time i slovensku mitologiju je, na osnovu danas raspoloživih izvora, teško rekonstruisati u cjelosti. Za njenu rekonstrukciju arheološka građa se može koristiti samo u ograničenoj mjeri. Mit je neizostavan elemenat svake religije, pored vjere, kulta, rituala, žrtve, molitve i hrama.

Kada bi sada pokušali da stavimo u vezu religiju sa magijom, dolazimo do zaključka da i jedno i drugo imaju zajednička svojstva, a to su: vjerovanje u postojanje nečega „višeg“, odnosno „moćne sile“ koje vlada čovjekom i prirodom, te obavljanje praktičnih radnji na određenom mjestu i u određenom vremenu. To obraćanje „višoj sili“ vrši se putem molitve, žrtvovanjem, ali i vračanjem.

Za razliku od religije, magijom čovjek želi da direktno kontroliše prirodu i to čini radnjama koje se izvode po potrebi.

Religija i magija su u neprestanoj borbi. Marsel Mos kaže: „Ma koliko mislili da smo daleko od magije, mi se nje još nismo oslobodili“. Kao što se sporo oslobađamo starih navika, tako se sporo i ljudski duh oslobađa magije.

Sve religije se bore protiv praznovjerja (sujevjerja). Međutim, u sklopu empirijskih istraživanja u etnologiji praznovjerje zauzima prilično široko područje jer je bitni dio života naroda i zato je uveliko uticalo na svakodnevnicu naših predaka.

Grijeh je vjerovati u praznovjerja, a ona su: vjerovanje u amajlije (magijska zaštita od bolesti i drugih nevolja), vjerovanje predosjećanjima, vjerovanje u dobar i loš znak, vjerovanje u snove i dr.

Sveti Oci naše Crkve ukazuju na to da ne treba vjerovati prethodno navedenim, jer sve su to demonski izumi. Obmanom zlih duhova dešava se da „vještinama“ proricanja ponekad se zaista otkriva nešto od onoga što je bilo u prošlosti ili što će biti u budućnosti. Đavo je svugdje prisutan i na sve načine pokušava da savlada duh čovječiji. Počev od rođenja djeteta, kada su prisutni razni povezi, crvene niti i druge bezumne radnje, pa nadalje kroz životni ciklus, čovjek podliježe raznim negativnim uticajima. Vrlo je teško objasniti da je samo potrebno stavljati krst na čovjeka, jer krst je taj koji je porazio đavola!

Ali, ne može se kategorički narodno vjerovanje poistovijetiti sa praznovjericom. Vjerovanja su odraz realnog života naroda.

Čovjek je u prošlosti pažljivije posmatrao prirodu i njene pojave nego danas, te se u skladu sa tim i ponašao, a vjerovanjima štitio.

 

Vjerovanja su u vrlo tijesnoj vezi sa narodnim običajima i vrlo se često i dopunjuju. Za razliku od običaja, vjerovanja su bila manje podložna promjenama kroz vrijeme.

Narodne običaje i vjerovanja skoro uvijek prate razne tajanstvene i mistične radnje, koje narod čini u raznim prilikama, vjerujući da će od toga imati kakve koristi i pomoći. Otuda se običaji i vjerovanja gotovo uvijek smatraju kao jedan pojam.

Običaji bi se mogli definisati kao vrsta ponašanja, odgovarajući postupci i aktivnosti, koji se izvode sa ciljem uspjeha određene radnje. Po nekom pravilu, običaji su propraćeni nekim tajanstvenim i mističnim radnjama koje se praktikuju u raznim prilikama i iz različitih pobuda. Oni sadrže i određenu religijsku praksu koju prate vjerovanja i rituali. Običaji su uglavnom nastajali sa svrhom zadovoljenja različitih ljudskih potreba, a obično su se odnosili na životni ciklus čovjeka.

Kao i navike, običaji su ustaljeni postupci ljudi jedne socijalne sredine. U običajima svi učestvujemo, da toga i nismo svjesni. Oni dolaze iz tradicije. Čovjek o njima ne razmišlja i prihvata ih jer je rođen u njima i sa njima.

02

Običaji su oduvijek imali jednu svoju vrlo važnu ulogu, a to je očuvanje identiteta naroda. Nema naroda bez običaja, bez obzira u kom kraju svijeta se živi. S pravom je istaknuto da narod koji čuva svoje običaje čuva sopstvenu budućnost. Narodna poslovica kaže da je bolje da propadne selo nego običaj. Jer, običaji su samosvojni izraz i najupečatljiviji znak svakog naroda. „Koliko sela, toliko i običaja“, kaže stara poslovica.

Danas, vjerovanja i običaji su najviše izraženi na selima, jer upravo su seoske sredine pogodne, kao izvorne, za njihovo čuvanje i opstanak.

U pogledu dosljednosti, do vjerovanja (i običaja) najviše drže stariji ljudi, dok se u mladosti vrlo malo tome pridaje važnost. Isto tako, način života utiče na jačinu vjerovanja. To znači da kod ljudi kod kojih je teži život, više su vjerovanja izraženija.

Tokom vremena, običaji su se mijenjali, neki čak i iščezli. Danas, pitanje je veliko da li imamo sačuvanih običaja u izvornom obliku i značenju?

Mnogo je običaja koji su kroz vjekovnu upotrebu osvećeni u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Za svaki praznik vezani su određeni običaji. U različitim krajevima, običaji se mogu razlikovati u nekim elementima, a u mnogim krajevima se dosta običaja izgubilo. Kombinacija toga doprinosi velikim razlikama u običajima od kraja do kraja i od sela do sela. I pored tolike raznovrsnosti i razlika, postoji i dosta zajedničkih običaja koji su vrlo slični, kao i sjećanje na neke običaje koji se više ne rade, ali postoji sjećanje da se u nekom selu nekada i to radilo, prije nego što se to napustilo.

U prošlosti, mnogi ljudi u Hercegovini su bili skloni misticizmu. To je bilo zastupljenije dok je život u selima bio uglavnom zastupljen. Natprirodna bića i njihovo vrijeme – „gluvo doba noći“ su vrlo prisutna u narodnim vjerovanjima (putevi koji su se ukrštavali – raskršća, smatrali su se sastajalištem zlih sila i zato su se na tim mjestima naročito obavljale magijske radnje). Pored vjere u Boga i Božiju silu, narod je vjerovao i u druge „natprirodne sile“. Gotovo da nema groblja, raskršća, šume, za koje nisu vezane čudne priče i vjerovanja. Tajanstvena i osamljena mjesta, naročito noću, prenaseljena su raznim „natprirodnim bićima“?!

Fenomen natprirodnog i čudo kao dokaz božanske moći

Pojava natprirodnog u prirodnom svijetu ima posebno značenje. Natprirodnim se obično označavaju razumski nedovolјno jasne pojave vezane za mitsku ravan. Vječita su nastojanja da se nepoznato opiše poznatim. U pričama i pjesmama, natprirodni sadržaji dobijaju na značaju, pa tako i mnogi rituali dobijaju na značaju. Mnogi nepoznati uzroci prirodnih događaja, vezivani su upravo za djelovanja tajanstvenih sila.

Nesvakidašnje pojave, neobične i mistične, delikatna su pitanja koja pred nas iskrsavaju. Nisu li upravo ovakvi fenomeni izazov? Mnogi će reći da je uzaludno istraživati neistraživo. Ove pojave se nažalost negativno kvalifikuju. Neobične pojave se poistovjećuju sa patološkim stanjem. Pojave se tumače preko psihologije i parapsihologije. Ali, neophodna su cjelokupna i sveobuhvatna tumačenja, zaokružena i teološkim stanovištem.

Mnogi teolozi zaobilaze ove prirode teme, možda zbog toga što je danas u „modi“ teologija koja se bavi konkretnim životnim problemima.

Hrišćanstvo ne sumnja u mogućnost tih pojava, jer time bi se dovela u pitanje slika o Bogu. Ali, crkva prema tim pojavama je visoko oprezna, držeći se novozavjetne opomene o „razlikovanju duhova“.

Sveto pismo i Crkva su jedino pravo mjerilo u ocjeni svega čudesnoga što se događa u svijetu i životu lјudi.

250px-Nikolai_Velimirovic

Sveti Episkop Nikolaj

Sveti Episkop Nikolaj je kazao: „Bog upravlјa svijetom i rukovodi životom čovječijim. Bog dejstvuje neprekidno i neprestano na bezbrojne načine, da lјude privede istini i spasenju…

Uvijek je bilo mnogo „iscjelitelјa“, ali treba znati da dar iscjelјivanja se daje veoma rijetkim lјudima, koji su to zaslužili svojim podvižničkim i svetim životom, po posebnom Božijem blagoslovu. Božije porijeklo toga dara može biti kod Božjih služitelјa iz crkvene jerarhije, mada nije isklјučeno postojanje i kod svjetovnih lјudi.

Određena vremena pogoduju neobičnim pojavama (čudesima, ukazanjima, viđenjima,…), kao što su vremena tjeskobe i krize živlјenja.

Čudo ili znak predstavlјa povremeni dokaz direktne božanske moći u akciji, upadlјive i neobične, koja ukazuje božansku prirodu Boga.

Čudo je uvijek ono što biva mimo zakona prirode, mimo ustalјenog poretka stvari. Pravo čudo biva po moći, posredovanoj silom Svevišnjeg, po Božijoj blagodati. Lažno čudo jeste obmana čovjekovih grijehom raslablјenih i vjerom neukreplјenih čula.

Čudo pripada religioznim sferama i uglavnom se vezuje za onostrani svijet. Prikazivanje zagrobnog života, obično se svodi na predstave raja ili pakla, odnosno na „vaskrsnuće“ pokojnika, praćeno po pravilu neobičnim događajima. Samo tumačenje ovih motiva nerijetko, međutim, prelazi iz religije u ideologiju. Pa ipak, te oblasti ponekad je teško i nepotrebno razdvajati. Religiozno i ideološko se uzajamno prepliću, kao što realistično i alegorično stvaraju jedinstvenu predstavu.

Za neke lјude, koji onostrani svijet zamišlјaju nedostižnim, ptice su bića koja imaju mogućnost opštenja sa tim svijetom i one su te koje prenose lјudima božansku poruku?!

Čudo otvaranja nebesa postalo je dio slovenskih predstava o vaselјeni. Kod slovenskih naroda otvaranje nebesa i pojava Boga uoči Bogojavlјenja bilo je povezano sa vjerovanjem u ispunjavanje želјa onom ko je bio svjedok tog čuda.

Po pravilu, ispunjava se samo jedna želјa. U nekim slučajevima siže otkrivanja čuda se komplikovalo: samo pravedni lјudi, odnosno „Božiji ugodnici“, mogli su da vide otvaranje nebesa i da zamole za želјu da bi se ona ispunila, te je bilo potrebno da se na nebo gleda ne trepnuvši!

Bog je svuda oko nas, u svakom vremenu i na svakom mjestu. Sveta zemlјa, Hercegovina, kako god da je nazivana kroz istoriju, vječiti je svjetionik puta ka nebu i vječita pozornica na kojoj su se prikazivala čuda Božija.

Nebrojeno puta je Bog bio u pomoći ovome narodu. Bilo je mnogo ratova, zemlјotresa, poplava i raznih drugih nepogoda. Uprkos svim tim nedaćama, duh u narodu je ostao živ. Hercegovina obiluje sa prirodnim i nebeskim blagom. To je blago koje nepresušno sija i sijaće dok je svijeta i vijeka. Hercegovina, takođe, obiluje i sa mnogim upamćenim i neupamćenim čudesima, u kojima je sam Bog projavlјen. I u svakom vremenu živlјenja postojao je neko ko je pronosio slavu Božiju, a narod je bio svjedok toga vremena.

 

 

Svakog utorka i četvrtka, na portalu Slobodne Hercegovine, feljton Velibora Šipovca “Običaji i vjerovanja u Hercegovini”.

Iz istraživačkog rada, većim dijelom dokumentovanog u objavljenoj knjizi pomenutog autora, imaćemo priliku da saznamo o prirodnim i “neprirodnim” pojavama u Hercegovini.
Kroz pagansko nasljeđe, od predanja do zbivanja današnjih dana, prikazane su starine i svetinje Hercegovine, čudesne pojave, običaji o vjerskim praznicima, vjerovanja iz životnog ciklusa, kao i narodno vjerovanje i sujevjerje.

(Ovaj feljton možete naći i na stranicama www.istocnahercegovina.com)

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: