O najstarijem mostu na Trebišnjici pogrešno su nas učili…

„Zna se dosta, ali uglavnom pogrešno. Recimo, za Arslanagića most pogrešno se tvrdi da ga je sagradio Mehmed-paša Sokolović. Istina je da je Mehmed-paša napravio most na Trebišnjici, kao zadužbinu za svog rano preminulog sina, ali su taj most – postoje istorijski podaci – odnijele vode vrlo brzo, već nakon nekoliko godina…“

arslanagica-most

Izvor: Radio Trebinje
Autor: R. Savić

„U našoj zemlji malo je mostova koji se ljepotom linija i maštovitošću oblika, mogu s njim porediti. Višegradska ćuprija na Drini je mnogo veća i za ekonomsku istoriju znatno značajnija, čuveni most na Neretvi u Mostaru vidno je smjeliji u konstrukciji i kao duga vitak, ali je trebinjski skladniji, bogatiji po oblicima, slikovitiji. U istoriji našeg graditeljstva on ima vrlo ugledno mjesto i poseban značaj u balkanskoj arhitekturi XVI vijeka.“ Ovako je o Arslanagića mostu još prije pola vijeka pisao Vojislav J. Đurić u beogradskoj Politici. Teško da je iko prije i poslije njega nalazio ljepše i priličnije riječi i više doprinio da šira javnost uvaži nesumnjivu kulturnoistorijsku vrijednost trebinjskog mosta, a možda su one značile još više – podstrek za odluku da se most sačuva od propadanja na dnu upravo tih godina građene vještačke hidroakumulacije. Ali upravo Đurićevi napisi, za druge, izvor su krupnih pogreški u tumačenju porijekla i istorije ove građevine.
O najstarijem mostu na Trebišnjici od tada do danas, čini nam se – sve je rečeno i dovoljno napisano. Iako nam je most njegov neimar ostavio bez ikakvog imena i biljega o sebi, kao da slijedio onu istu, rezigniranu sumnju velikog vezika Jusufa, graditelja isto neobilježenog mosta na Žepi – da je u ćutanju sigurnost…
Od istorijskih knjiga i pubicistike, do turističkih informatora i najposle interneta – priča o porijeklu i istoriji mosta se, i danas kao i proteklih decenija, „kopi-pejst“ metodom uredno i nekritički umnožava, sa uglavnom istim, bezbroj puta ponovljenim, osnovama: da je most 1574. godine podigao Mehmed-paša Sokolović, veliki vezir trojice sultana – Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III (o čemu svjedoče pisani tragovi iz dubrovačkog arhiva na talijanskom jeziku u knjizi „Lettere e comissioni di Levante XXXIII, folio 19“). Da su most najvjerovatnoije gradili majstori iz čuvene škole Mimara Sinana, najvećeg graditelja Osmanskog carstva, možda čak i Hajrudin, graditelj čuvenog Starog mosta u Mostaru. I najposle – da se most vijekovima zove po Arslan-agi, koji je došao iz Herceg Novog u Trebinje krajem 17. stoljeća i dobio od sultana dopuštenje da on i njegovi nasljednici naplaćuju mostarinu.
Iako su ove teze još odavno uzete „zdravo za gotovo“, rijetki ih smatraju – ne samo isuviše smjelim i neopreznim, već i posve pogrešnim. Po njima, niti je most na Trebišnjici djelo zadužbinara još znamenitijeg višegradskog mosta, još manje su ga gradili direktni učenici Sinanove majstorske škole u drugoj polovini 16. vijeka, a ime Arslanagića nosi tek od dolaska austrougarske uprave, do kada se i u narodu i službenim turskim dokumentima porodica kojoj je povjerena naplata mostarine u imenu ćuprije i ne spominje.

most-crtez

„Zna se dosta, ali uglavnom pogrešno. Recimo, za Arslanagića most pogrešno se tvrdi da ga je sagradio Mehmed-paša Sokolović. Istina je da je Mehmed-paša napravio most na Trebišnjici, kao zadužbinu za svog rano preminulog sina, ali su taj most – postoje istorijski podaci – odnijele vode vrlo brzo, već nakon nekoliko godina. Ranije, kad bi Trebišnjica ‘pomahnitala’, nosila bi sve pred sobom. Taj Sokolovića most je bio drugačiji, pominje se da je imao tri volta…“, kazuje nam naš sugrađanin Savo Pujić, koji je, iako filolog po obrazovanju – i vrstan poznavalac istorije našeg kraja.
Da su gotovo sve opšteprihvaćene tvrdnje o Arslanagića mostu ništa drugo nego „improvizacije i zablude“, još je prije ravno četiri decenije ustvrdio Alija Bejtić, direktor Zavoda za zaštitu spomenika Sarajevo, u svojoj studiji „Ko je gradio Arslanagića most“, a o čemu je pisao i Glas Trebinja u svom novembarskom broju iste 1975. godine.
Uvjerenje da je Arslanagića most gradio Mehmed-paša Sokolović, piše Bejtić, raširilo se u novije vrijeme upravo od 1964. na osnovu članka Vojislav J. Đurića u beogradskom listu Politika. Našavši jedan podatak u dubrovačkom arhivu, u kojem se izričito navodi 1575. godine most na Trebišnjici Mehmed-paše Sokolovića, autor članka je tu Sokolovićevu građevinu, bez ikakvog uporišta i valjanog razloga, poistovijetio sa Arslanagića mostom. Bejtić nastavlja da ne treba nimalo sumnjati u zapis da je bio i Sokolovića most na Trebišnjici, ali je sasvim izvjesno da je „najkasnije u maju 1580. godine“ bio uništen, nakon čega mu „nema više nikakva pomena“. To potvrđuje i izvještaj jednog ondašnjeg očevica u dnevniku mletačkog baila Pavla Kontarinija, koji je idući iz Dubrovnika put Trebinja doslovno zapisao (po prevodu P. Matkovića): „Jutrom krenuše ravninom duž pomenute rijeke k mostu, gdje je Mehmed-paša sagradio za putnike taj most i olovom pokriven karavansaraj… Budući da je plaha voda – veli izričito Kontarini o sudbini mosta – bila odnijela kameni most od tri luka, dva čamca prevezoše tovare i ljude, a konji su preplivali…“ Bejtić i na osnovu opisa nestalog mosta: „da je bio, prema Kontariniju, sa tri luka, a Arslanagića most kao što je to dobro poznato sa dva velika i dva manja (rasteretna)“, zaključuje da je riječ o sasvim drugom mostu. Oni nisu identični čak ni po lokaciji: naime, na razmaku između sadašnje i bivše lokacije Arslanagića mosta postoje i danas još sasvim vidljivi ostaci mostovne gradnje, i to je, najvjerovatnije – položaj nestalog Sokolovićeva mosta.

pogled-sa-Crkvine
„Postoji narodno predanje, zapisano prije stotinjak ili više godina – da je /Arslanagića/ most pravio neki Kusturica. Kada je Hajdarbeg Kusturica ubijen 1696. godine na Gatačkom polju, jedan mletački dostojanstvenik je javio u Veneciju – da je poginuo onaj ‘što je o svom trošku podigao most kod trebinjskog manastira’. U to doba je manastir Trebinje, odnosno Tvrdoš, bio veoma aktuelan, jer su vođene bitke oko njega, a tada je i porušen, pa je za njih /Mlečane/ manastir bio najbliži orijentir. Može se pretpostaviti da je most sagrađen negdje između Morejskog i Kandijskog rata, to znači – između 50-tih i 80-ih godina 17 vijeka. Turci su ga gradili zato što su bili ugroženi u Boki Kotorskoj i trebala im je bolja saobraćajna komunikacija sa Herceg Novim. I taj put je išao preko Zupaca i spuštao se sa Kruševe gustrijine na ovaj most. Trebinje je u to doba bilo veoma malo naseljeno muslimanima -sve do njihovog izgona iz Boke. Imali su imanja, bili bi ovdje od sjetve do žetve, ali su uglavnom živjeli u Risnu i Herceg Novom“, pojašnjava nam Savo Pujić.
Narodna predanja koja je o mostu zapisao učitelj Stevan Delić još davne 1891. godinem, u jednoj varijanti, zaista pominju Kusturicu kao graditelja Arslanagića mosta. Delić piše da je po jednima most „grčka građa, jer onako lijepo, onako tvrdo samo znaju Grci graditi i niko drugi“, po drugima je ćupriju „gradila nekakva kraljica, a stolovaše negdje u Zupcima, u Bugojevu selu“, dok se „neki opet ni s tim ne slažu, no vele, da je gradio nekakav Kusturica, a bio je našega roda i koljena, ama mu se za zakon ništa ne zna“.
Ime zadužbinara Hajdarbega Kusturice, iz poznate hercegovačke porodice iz okoline Bileće, koje pominje mletački providur u svom izvještaju 15. marta 1696. godine (Stanojević), i za Bejtića je bilo ključni argument za tvrdnju da je taj „most kod trebinjskog manastira“ ustvari Arslanagića most. Prije svega, što „nijedan izvor, niti trag na terenu ne ukazuje na koju drugu lokaciju na Trebišnjici gdje bi mogao postojati Hajdarbegov most“, zatim što se u narodu zapamćena „legenda u biti upotpunosti slaže sa stvarnim izvještajem u pogledu prezimena osnivača mosta“, i najposle što se „u navodu da je ubijeni Hajdarbeg Kusturica, graditelj mosta kod trebinjskog manastira, vidi sasvim izrazita misao providurova da što jače naglasi značaj ličnosti Hajdarbega Kusturice i njegovu likvidaciju, a iz toga slijedi da je njegov most veliko i značajno djelo, što, zaista, i važi za Arslanagića most“. Iz toga Bejtić zaključuje da most nije djelo neimara 16. vijeka, već je stotinjak godina mlađi.
U pamćenju i najstarijih Trebinjaca most nosi naziv po Arslanagićima. A priča o Arslanagićima i njihovoj ulozi u istoriji ove građevine vraća nas u vrijeme pada turske Boke, doseljevanja porodica iz Novog i Risna na svoje posjede u ovom kraju, te izgradnje i utvrđivanja Trebinja u zidinama današnjeg kastela.
„Kada su istjerani i Novoga i Risna, nekom ‘Surimanu Raslanagiću’, kako ga mletački izvori nazivaju, i njegovoj porodici Turci su povjerili da čuvaju most i naplaćuju mostarinu. Oni su se tu naselili, od mostarine su mogli dobro živjeti, a naselje je kasnije po njima i dobilo naziv Arslanagića most. Do austrijskog doba most se u narodu zvao – samo most. U turskim dokumentima nazivan je na turskom jeziku – Veliki most ili Trebinjski most. Međutim, Hajderbega Kusturicu, koji je vjerovatno vodio radove na njegov izgradnji – niko ne pominje. Zaboravljen je. Ako bi trebalo danas da se rješava kako će se zvati most – onda bi napriličnije bilo po Kusturicama“, kaže Savo Pujić.
I Bejtić smatra da je današnji naziv i mosta i naselja uveden tek u austrougarskom periodu, o čemu „govore stariji spomeni i sela i ćuprije u kojima nema uopšte navedene oznake pripadnosti“. Ćuprija se zove jednostavno most, trebinjski most i veliki most, a „da je tako, govori i podatak da ni St. Delić, učitelj iz onoga kraja, pišući baš o mostu, još 1891. most zove jednostavno ćuprija na Mostu, daje mu čak i takav naziv“.
Rušen, krpljen, potapan, rastavljan, pa opet sastavljan…
U nadolazećim vijekovima, koji su kod nas više nego drugdje rušili i razgrađivali ono što bi prethodni stvorili – nije se mijenjalo samo u narodu ukorijenjeno ime za ćupriju preko Trebišnjice. Najstarije fotografije mosta potvrđuju da se prvobitno iznad srednjeg stuba nalazila kamenom zidana dvospratna stražarnica, koja je, prema navodima istoričara, uklonjena još 1890. godine prilikom jedne popravke.

most-na-starim-fotografijama
Stariji Trebinjci pamte da je tokom Drugog svjetskog rata, 1943. godine, bio porušen i luk na lijevoj strani mosta u dužini od osam metara, koji je u prvo vrijeme bio „okrpljen“ drvenom konstrukcijom, da bi 1956. godine taj dio bio izrađen od betona. U vremenu izgradnje hidroenergetskog sistema na Trebišnjici, most je 1965. godine potopljen prilikom probnog punjenja akumulacije Gorica. Pod vodom je bio sve do naradne 1966. kada se, po pražnjenju akumulacije, krenulo u obiman poduhvat njegove demontaže i premiještanja – 6 kilometara nizvodno, na Gradinu, gdje i danas spaja obale Trebišnjice.
Trebinjski publicista i književnik Ljubiša Anđelić živo se sjeća vremena kada je most kamen po kamen rastavljan, svaki dio uredno obilježen, pa opet sastavljan, da bude isti kakav je i bio, samo na novoj lokaciji, boljoj i priličnijoj njegovoj ljepoti, u gradu, na usluzi i vidiku i Trebinjcima i onima koje ovuda put nanese. Svoja sjećanja na Trebinje njegove mladosti, ono koje više ne pamtimo, Anđelić je i literarno ovjekovječio u svojoj prozi.
„Te velike kamene gromade, uredno obilježene, bile su poredane na jednoj ledini. Tu je dugo ta deponija stajala, pa bi naši ljudi često, jer nas ima svakavih kao i svugdje – krijući odnosili ta kamenja. Slušao sam od ljudi i pisao o tome kako su te isklesane kamene dijelove poslije ugrađivali u ograde vrtova, čak je poneko taj kamen ugrađivao i u grobnice. Ali 1972. godine most je bio završen i svečano otvoren. Za komade koji su odnošeni vjerno su urađene replike u kamenu da ih nadomjeste. Mi mlađi, tek svršeni studenti u ono vrijeme, okupljali smo se u hotelu Leotar i družili se sa glavnim inženjerom, profesorom Gojkovićem, koji bi nam često pričao mnoge stvari vezane za tadašnje radove na rekonstrukciji. Sjećam se da nam je pokazivao neku materiju, koju su navodno koristili za spajanje kamenih dijelova. Ona se i danas vidi, žute je boje, a objasnio nam je da je to ljepilo tako čvrsto da po tim ‘šavovima’ most ne bi popustio čak i da atomska bomba padne u njegovu blizinu“, prisjeća se Anđelić.
Na novoj lokaciji u gradu most se vrlo brzo „uklopio“ u potrebe i navike Trebinjaca.
arslanagica-most2
„Ispočetka su preko njega mogle ići samo „fiće“, pa su ljudi most koristili za prelaz do fabrike i slično. A onda je neko odlučio da se preko njega postave dva kamena, koja bi zabranila prolaz. Od tada je most samo za pješake. I za bicikla, za one vještije koji su mogli da savladaju uzbrdicu i nizbrdicu kaldrme“, kaže Anđelić.
Spasili ga Perovići
U toku posljednjeg rata mostu je promijenjeno ime – u Perovića most. Oni koji su bili aktivni sudionici tog vremena i dali obol ovoj odluci, davno su pojasnili – nije riječ o posvajanju tuđeg, već više o jednoj vrsti lukavstva sa posve plemenitim ciljem: da bi se ovaj spomenik istorije i kulture našeg kraja sačuvao u nevremenu posljednje istorije, kada je rušilačka strast progovorila jače i odlučnije od razuma.
„Postoji predanje da su Arslanagići od nekakvih Perovića. Tu je ondašnja vlast jako dobro postupila. Rušilački nacionalistički nagon prijetio je da će porušiti most. Onda su se sjetili da mostu promijene ime, stave drugu ploču. I zahvaljujući tome – most je sačuvan“, priča nam Savo Pujić podsjećajući da takve sreće nije bio u ratu srušeni Stari most u Mostaru, koji i danas, iako obnovljen, više razdvaja nego što spaja suprotstavljene obale…

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: