Krvavi Božić: 70 godina od srpskog stradanja u Raškoj gori i Raštanima kod Mostara

Na katolički Božić, 25. decembra 1944. godine, ustaše su u selima Raška Gora i Raštani u okolini Mostara na zvjerski način ubile 117 srpskih civila, među kojima je bio i veliki broj djece.

rastani 01

Fotografija nekadašnje željezničke stanice Raška Gora

Tekst: Predrag Lozo

Selo Raška Gora nalazi se 12 kilometara sjeverno od Mostara na desnoj obali rijeke Neretve.

Naziv toponima Raška strana i Raški dol koji se nalaze sjeveroistočno od Konjica, jedan od najvećih srpskih istoričara Vladimir Ćorović vezuje za srednjovjekovno razmeđe između više srpskih zemalja i oblasti.

Tom analogijom možemo posmatrati i kontekst nemirnog srednjeg vijeka i vjerovatnog nastanka naziva sela Raška gora, ali i mjesta Raštani koje je nekoliko kilometara bliže Mostaru. Samim shvatanjem pojma Raška i označavanja pojmova „Raški“ vezanim za narod i teritoriju bavila se Jovanka Kalić.

Ona je donijela pregled upotreba i tumačenje značenja ovog termina, koji se nesumnjivo vezuje za „temelje znanja o starijoj srpskoj istoriji“. O kontinuitetu života na lokalitetu Raške Gore govori i srednjovjekovna nekropla sa kraja XIV i početka XV vijeka kako je datira Šefko Bešlagić.

Ova nekropola locirana na brijegu koji je zasječen izgradnjom željezničke pruge Sarajevo – Mostar 1888. godine, za vrijeme Austrougarske. Godine 1954. kada je izvršeno detaljnije istraživanje od strane pomenutog autora nekropola je brojala oko 65 stećaka, a neki od njih prikazivali su veoma specifične antropomorfne motive i motive krstova.

rastani 03

Jedan od stećaka

Stanovnici Raške Gore prezimena Janjić preživljavali su burna istorijska vrmena u dolini Neretve kao i većina stanovnika srpskih naselja.

Posebno teška sudbina stanovnike ovoga sela snašla je u periodu 1941 – 1945. Genocid nad srpskim narodom ovog kraja ostavio je tragove i posljedice čiji smo svjedoci i danas.

U istoriji ovog mučeničkog mjesta posebno će ostati upamćen rimokatolički Božić 1944. godine. Tog dana, izjutra oko 5 časova ustaše, Hrvati iz 9. ustaškog zdruga, uglavnom sastavljenog iz okolnih mjesta na sopstveni „praznik mira i ljubavi“ pohrlili su da satru sve srpsko pravoslavno stanovništvo od djece u kolijevci do nemoćnih staraca.

O tom zločinu pisao je Božidar Čučković iz Trebinja koji kao predvoditelje zločinaca pominje Miloša Danu iz susjednog sela Goranci i Milu Čarapina iz Lištice. Zločin je, pukim slučajem, preživjela Danica Janjić koja je uspjela da spasi i ranjenu četvorogodišnju kćerku Maricu.

U krvavom zločinačkom piru posebno je stradao zaselak Kruševica o čemu je svjedočio preživjeli Janjić Šćepana Simo koji se uspio spasiti bjekstvom i koji u jednom dijelu svog svjedočenja kaže: ,, … Kada sam vidio da ustaša nema u selu, otišao sam u selo i vidio ubijene iz porodice Sima Janjića. Pred kućom Janjića Miloša našao sam ubijenu kćer Miloševu Danicu, rođenu 1926. i Miloševu nevjestu Cvijetu.

U kući, na ognjištu, gdje je vatra gorjela, našao sam Miloša Janjića, koji je još gorio na vatri. Pred kućom Janjić Anđe pok. Pere našao sam pred vratima Janjić Anđu i dvoje djece, dok je treće izgorjelo u kući. U našem selu Kruševici toga dana zapalili su 21 kuću. ( AJ-F-110; DKZ; Dos. br. 5396) O stradanju zaseoka Vejzovići svjedočila je Janjić Sava, kćer Simina, koja je preživjela strijeljanje i paljenje žrtava u kući, dok su joj pred očima ubijeni majka i brat. U tom zaseoku su zapaljene 32 kuće.

Istraživači koji su se bavili ovim stratištem Drago Karlo Miletić i Božidar Čučković zaključuju da je toga dana ukupno stradalo 67 Janjića od kojih je oko 30 ugurano u jednu štalu i spaljeno. To su preživjeli Janjić Jovan i Nada.

Od ukupnog broja 67 žrtava navodi se da je bilo 24 djece do 10 godina od kojih troje nije dočekalo ni prvi rođendan. Starosti od 10 do 20 godina ubijeno je 10 lica. Ostale žrtve bile su stare preko 20 godina do godina duboke starosti.

Sličnu sudbinu na isti datum preživjelo je i mjesto Raštani koje se nalazi nekoliko kilometara bliže Mostaru, koje je praktično danas njegovo predgrađe na desnoj obali sa sjeverne strane grada. Tada su posebno stradali mještani zaseoka Krenice prezimena Krzman i Đurasović, kao i Trifkovići ispod brda Krupinjani.

Posebno tešku sudbinu doživio je Jovo Krzman koji je iz neposredne blizine sakriven gledao kako mu ubijaju šestoro djece, a zatim i ženu Maru. Najmlađi Risto nije imao ni jednu punu godinu. Ukupno je tada u Raštanima stradalo 43 osobe od čega 14 djece do 15 godina.

rastani 02

Položaj stratišta

 

Pomenuti istraživač stradanja srpskog naroda u Hercegovini, Trebinjac Božidar Čučković, kao zločince spominje Hrvate iz okolnih mjesta, a poimenično Karla, Nikolu i Slavka Sunjića iz Orašina.

U istraživanjima potomaka žrtava iz Raške Gore za 25. decembar 1944. godine došlo se do preciznih podataka, poimenično do 74 žrtve. Sa žrtvama iz mjesta Raštani to je za taj datum ukupno 117 žrtava. U ostalim događajima u Drugom svjetskom ratu i genocidu nad Srbima stradalo je još 16 Janjića iz Raške Gore.

Stradanje Raške Gore, koja se u poslijeratnom periodu obnovila i kako-tako nastavila život, posebno se može posmatrati kroz kategoriju produženog dejstva, ali i ponovljenog zločina. Naime, od 25. maja 1992. godine u Raškoj Gori više nema Srba.

Nastavak zločina protjerivanja i uništavnja srpskog naroda iz doline Neretve ostavilo je žrtve i u Raškoj Gori dok je većina od oko 100 predratnih stanovnika, ne vjerujući nakon svega „komšijama“ prvo izbjegla na lijevu obalu Neretve, a zatim i dalje u istočnu Hercegovinu i druga mjesta izbjeglištva.

Danas je ovo mjesto pusto bez Srba i bilo kakve infrastrukture, a nekadašnji domovi postali su gomila kamenja koja svake godine sve više zarasta u rastinje. U ljetnom periodu Janjići rasuti po svijetu dođu do nekadašnjih domova i parastosom na groblju odaju počast precima.

Još jedna beskrajno ista i različita tužna srpska priča o genocidu. Dogmatičko–sakralna strana poricanja zločina i omalovažavanja žrtve od strane komšija, potomaka i nastavljača zločinaca posebnu težinu ima kad se u obzir uzme značaj datuma na koji se desio zločin.

Ovaj datum je pokazatelj i osnovnih karakteristika zločina i dobrog dijela njegove ideološke pozadine i viševjekovne podloge koja vuče daleko, tamo do iza debelih vatikanskih zidova. Na dan 25. decembra 2014. godine, tačno 70 godina nakon zločina rijetko će se ko, osim pojedinih direktnih potomaka, sjetiti žrtava iz Raške Gore i Raštana.

Autor je predsjednik Udruženja studenata istorije Dr Milan Vasić, Banja Luka

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: