Dramski prikaz Nevesinjske puške

Program je izveden na Nevesinjskom sijelu 21. februara 2015. Za sve one koji nisu bili na sijelu zahvaljujući ljubaznosti Snežane Lukić i Žarka Janjića koji su priredili ovaj tekst, čitaoci SH imaju priliku da ga pročitaju u celosti

SAMSUNG CAMERA PICTURES

Moji su očevi iz onijeh strana
Gdje motika zvoni i gdje krasna bije;
Gdje znoj s čela kaplje i gdje ralo rije,
I tvrde se grude drobe ispod brana…

Moji su očevi iz koliba grubi’,
Gdje se gusle čuju, pripovjesti, bajke,
Gdjeno djecu uče poste, dobre majke
Kam rođeni kako brani se i ljubi…

Moji su očevi sa timora tije’
Gdje gnijezdo svoje krstaš oro vije,
I sa vihorima bije se i tuče…

Moji su očevi buntovnici sveti,
Sa dušom oluja što hrli i leti,
I krilima zlatne raspaljuju luče…
Nevesinjem su vladali Ljubovići punih 400 godina. Nastanili su se u Odžaku nasred polja Nevesinja, gdje su izgradili kule sa osmatračnicama. Na putnim pravcima od srpskih sela odredili su bili stajne tačke gdje je svaki Srbin morao sjahati s konja, ako je jahao. Srpsku kapu zavratu morao je skinuti sa glave, staviti je u njedra ili u torbu i tako proći kroz Odžak. Ako neki Srbin ne bi tako postupio, na njega je pucano sa osmatračnica. Stajna tačka prema Grabovici bila je na Binjektaš – glavici. Druga stajna tačka bila je prema Biogradu kod Širina groba, a treća na Raškijem brdima.

Godina prije ustanka bila je sušna. Srbi kao kmetovi nisu mogli podmirivati prohtjeve Ljubovića. U početku su davali jednu trećinu
prihoda, a kasnije 1874. cijelu jednu polovinu. Kada bi se ženio neko od Ljubovića, kmetovi koji su bili određeni da dođu na svadbu morali su zaklati po jalovu kravu i donijeti kao prinos na svadbu. Ako ne bi tako postupili bili bi surovo kažnjeni.
Progoni i torture, silovanja i otimanja naših žena i djevojaka, bila su svakodnevna pojava. Ovi uzroci i još mnogi drugi bili su glavni razlozi za dizanje Nevesinjskog ustanka 1875. godine.

Turski konji srpske gaze majke
Turska puška Srbina pogađa
Turska sablja srpsku glavu seče
Nigde mira za Srbina nema
Nigde stanka ni vesela danka
Jevropa se ponosi i hvali
Da se bori za slobodu ljudi
Da vojuju protivu varvarstva
Al zaludu sva ta hvala njena
Kad ne vidi krvava tirjanstva
Kad ne čuje mučeničke vaje
I kad neće za jade da haje!...

Gdje je baš spravljeno da se ustanak desi, ni danas zasigurno ne znamo. Svakako, Nevesinje je imalo života i pameti da ga iznese. Zato je sticaj okolnosti naložio da se ona i odvije tu, u Nevesinju, gdje sinu iskra slobode. Svi porobljeni su željeli da se oslobode jarma Turske imperije, ali Nevesinje je to i učinilo. Došlo je do istorijske prekretnice. Ovo nije bila samo borba protiv stranog osvajača, prevjerivača i silnika, nego revolucionarna borba sirotinje protiv kuluka i nepravde.

Osjećanje borbe prožimalo je ustaničku generaciju koja je pokazala hrabrost koja se rijetko sreće u analima heroizma i rasvijetlila put kojim je trebalo da idu naredne generacije. Samim time što je bio glavna balkanska tema i jedna od najznačajnijih evropskih, ustanak je dragulj koji
će sijati još više. Nasleđe ustanka je toliko plodno i interesantno da u njemu i savremenici gledaju ohrabrenje na putu koji ih čeka. Odasvud ga obožavaju i od njega uče – i naučnici i javne ličnosti.

Hercegovački ustanak, koji je u ljeto 1875. godine planuo i počeo u nevesinjskom kraju, dolazi u red najsudbonosnijih događaja u istoriji Jugoistočne Evrope u 19. vijeku. On, kao i ustanak iz 1852 – 1862, spada u ono što Hercegovini i čitavom srpskom narodu od njihovog postanka služi kao ukras i čast; otuda ovaj pokret stoji na nedostižnoj visini svoje važnosti i mjesta koje zauzima u istoriji Evrope i svijeta.

Nevesinjci sabor čine
U Biograd pod Kuline

Sabor čine i govore
Carevinu da obore

Ja prezirem svakoga junaka
Koj’ u krvi čas’ i slavu traži!
Ma našega naroda junaštvo
Ne nasrće na tuđe ognjište,
Niti želi krvcu proljevati,
Van granica svoje domovine;
U njoj mora, jer ga zlotvor gnjavi;
Ne da da se slobodno razvija.
Koliko sam izrekao puta:
Da napretka bez slobode nema!
Bez napretka ni naroda nema!
Sad mi reci, mož li dopustiti:
Da s’ tvoj narod u tuđi pretapa,
Ti da gledaš nasilje nad njime,
I utoneš zajedno sa njime,
Prije nego svu istrošiš snagu?!

Ne, nikako! I život ću dati,
Da što prije do slobode dođe!
Ja sam braćo ovakvog mišljenja:
Da ustanak odmah podignemo,
I gradove naše zauzmemo.
Tako brzo da budemo spremni,
Dočekati i veliku vojsku
Koja će se uputiti na nas,
Nema dobra sa našijeh strana:
Nad nama je pomrčalo sunce
Studen ljuta bije nas odavna,
Jer životi naši i imanja,
Postali su plijen pustolova!

Pop Petar Radović reče da su se u dobri čas i vo imja Gospodnja sastali hajduci. Dođoše u Drežanj, gdje se iskupilo dosta Nevesinjaca, da se dogovore hoće li se dizati na ustanak, ili će čekati bolja Božija znamenja, svi su svjedoci zala i pogibelji na koje ih je proviđenje navelo.
Trivko Grubačić, Trivko Buva, stari Jovan Golijanin, Prodan Rupar i još neki knezovi bili su za ustanak i upinjali se da dokažu da je Pero Tunguz u pravu što izaziva Turke. Na pozornicu u Stambolu stupio je vezir Esad-paša koji šalje komisiju iz Carigrada da pregovara sa rajom.

 

USTANAK

Puče puška u še”r Nevesinju
U glasitoj zemlji Hercegovoj
Srpska puška puče na sultana
Srpska puška pogodi Turčina
U glasitom polju Nevesinju
Ustadoše Srbi na oružje
Puče puška za srpsku slobodu
Za jedinstvo i za ljudska prava

Bio je 27. jun, žita u polju nevesinjskom su sazrijevala, kao rijetkije godina ižđikala su do pasa, što se ne pamti. Neđe i polegla od težine klasa. Gospode, pitasmo se, što nam dade ovoliki berićet u zlo doba. Iako je samo svako treće zrno, kad podmire cara i bega, njihovo, ostaće i onome ko je orao, sijao, gledao u nebo oće li kiša ili će suša sve sažditi kao prošle godine.
Ova je misirska, kako se govorilo. Sunce i kiša nalijevaju klasje danju, a mjesec noću.

U Postoljanima, na njivi Mitra Rašovića, žeteoci iz Zaloma žanju i odma mlate raž koja je sazrela. Kose sikte, a žeteoci rade ćutke, kao da kradu. Oko dva sata iz tišine puče puška iz obližnje šume. Zrno se zari u snop u rukama Petra Radana. Žeteoci stadoše s poslom. Radan poteže kuburu iza pasa i opali nasumce u pravcu šume. Ne vidi ko je pucao, ali zna ko može biti. Na Petrov pucanj odazvaše se dva iz istog pravca. Bušo Pejičić dograbi svoju pušku i uzvrati vatru. Na to planu dvadeset pušaka iz šume. Sa ove strane krešu Petar i Pejičić. Ne zna se koliko ih je tamo.

U zoru pred crkvom u Biogradu iskupiše se uzbunjeni prvaci. Iščekivao se taj čas.
Pronese se glas da su Turci opkolili u planini Trivka Grubačića. Stari Jovan Gutić, Kiko Stevanović i Dragić Radović brže-bolje okupe 80 ljudi i krenu u pomoć Trivku preko Nevesinjskog polja.

U prve kuće u Krekove ustanici stigoše izjutra. Jovan i Kiko su znali da se u susjednom selu Postoljanima nalaze korduni juzbaše Sarića, a na brdu Gracu, između Krekova i Postoljana, vojska Salka Forte. Tu su bili smješteni da posluže kao zaštita iz pravca sjevernog i južnog dijela Nevesinjskog polja. Na Gracu je stajala Fortina straža koja opazi ustanike:

– Hej! Koji ste vi?!… Čija je to vojska?
– Jovan Gutić i njegova vojska! No, koji ste vi, koji?

– Forta sa kordunima i Sarić sa zaptijama!… Hajte amo, na vjeru, da se sastanemo!

– Od nas je vjera, ajte vi amo! (reče Jovan Gutić)

– Kakva je to gomila ljudi s vama? – (upita Sarić)

– Eto, vidio si kakva je! – (odgovori Jovan)

– Zar vi ne znate da ja imam naredbu od paša, đe god kakvu gomilu vlaha da vidim, da udarim na nju i da je rašćeram?

– Znamo i ne znamo – (reče Kiko)

– Treba da znate! – (oštro reče Sarić, na šta uzvrati Jovan)

– Pa, da vidiš, i ne treba! Evo nas, a eto vas! Udri odma i rašćeraj ako ti se može!

Planuše oštre riječi kao puške. Razgovor slušaju ljudi okupljeni oko ove trojice. Sarić, čovjek snažnog tijela, podgojen, ali još gibak, ne prihvati izazov.

Sarić im reče da se vrate otkle su i došli, da tu nemaju posla nikakova.
– Ako je kome što krivo, eno mu Zovog Dola i Lukavca, pa neka prtlja! – reče Sarić, okrete se i ode na Gradac.

Na brdu Grebeniku dvije vojske se nađoše jedna prema drugoj. Pred turskom je išao postariji oficir Ahmet Dedović, a pred Srbima mladi, visoki Anto Gutić i golemi Trivko Vukotić, Krekovljanin. Ugledavši Ahmeta pred sobom, Anto Gutić povika:
– Đe ćeš, balijo, zakon ti balinski?!

Dedović odgovori puškom. Zrno odbije Antovu fišek-kesu i okrzne mu kuk. Ostali stadoše vatati busije iza krševa po Grebeniku, raspoređujući se za borbu. Ustanici zauzeše dobar položaj, s leđa nijesu imali opasnost da budu opkoljeni. Videći da protiv sebe ima mnogo jače snage, Jovan uputi glasnika Trivku Buvi da pohita s Koleščanima i Površanima u pomoć. Turci iz svojih obližnjih sela potrčaše svojima u pomoć. Srbima u pomoć ubrzo stigoše Bratačani i Kifljani. Pridolaskom pomoći borba je postajala sve žešća, ali se nije ginulo, i jednu i drugu stranu su čuvali prirodni zakloni. Samo na turskoj strani pogibe muhtar, starješina iz Postoljana.

Srbi nisu jurišali, bili su zadovoljni da su se oduprli; mladim ustanicima bila je to prva ustanička bitka. Turci nijesu smjeli na juriš, pristiže im bašibozuk iz Nevesinja, pješaci i konjica. Stiže i redovna vojska, tri čete askera; ali askeri, vjerovatno po naređenju više komande, ne stupiše u borbu, ostaše po strani. U njih Srbi nijesu pucali da ih ne izazivaju; bilo ih je mnogo više nego njih, a i naoružanje im je bilo mnogo bolje.

U kritičnom trenutku srpskoj strani pristigoše Koleščani, Slivljani i Fojničani, 300 ljudi. Kad pade mrak, komandant askera naredi da se bašibozuci rasturaju i da više ne smiju prvi da udaraju na vlahe. Nekolika dana iza ove bitke u Nevesinje je došla carigradska komisija da ispita i uspostavi mir.
Ali mira više ne bi.
Nevesinjska puška odjeknu i u drugim bojevima u nevesinjskom, gatačkom i bilećkom kraju.

Nad zemljom se savi oblak crni,
Te zakloni sjajno srpsko sunce;
No kakva me obuzima slutnja?!
Ta Bog sami dopustiti neće,
Da izgine kita vitezova!
Zar da pomru kao zatočnici?!
Da ne vide više srpskog neba,
Niti zemlje, ni naroda svoga?!

Ne! – Sloboda uskrsnuti mora!
Il’ ću barem i pošljednju kapcu
Krvi moje istočiti za nju,
U toj borbi ispustiti dušu!

Na dobro se niko žalit neće!
Ah! Zlom su mi uši prepunjene!
Tugom su mi grudi salomljene!
Trista čuda o njih se razbija!
Moć života ruši i ubija!
Baš je ovo zemlja mučenika!
Otadžbina i mila i krasna,
Budućnost je u Božijoj ruci!
I u našoj, ako smo junaci!

Turke srete ustaška komanda:
Vojskovođe Tripko Grubačiću,
Drugo vođa soko Tripko Buva,
I dva brata Gutića junaci,
Jedno Jovan a drugo Mijajlo,
Stevanović Ilija i Kiko,
Prodan Rupar, Zečević Simune,
Radoviću Đoko i Dragiću;
Od Bileće Luburić Mrdače,
Ima Srba hiljada boraca.
Srpska straža opazila Turke
Od bijele Grubačića kule;
Na straži su čete nekolike
Oko dobrih svojih četovođa;
Jedno ti je Grubačiću Đuro,
A drugo je Remetović Tomo,
Mladi kneže sela Biograda,
A treće je Vržović Spasoje.

Godine 1875. Hercegovina je imala 9600 ustanika, od toga samo Nevesinje 5000 ustanika. Pridruživanjem Crne Gore i Srbije – 28. juna 1876. godine, Hercegovina je domobilisala još 1000.
Crna Gora je mobilisala 11500.
Srbija 88000.
Pet hiljada Nevesinjaca svrstano je u dva bataljona sa po šest četa. Ostali su raspoređeni po drugim bataljonima. Ni jedan hercegovački bataljon (a skoro ni četa) nije bio bez Nevesinjaca.
Nije slučajno ustanak nazvan ”Nevesinjska puška”. Naziv je dobio zbog zasluga u pripremanju i organizovanju ustanka, te masovnosti i ispoljenoj hrabrosti Nevesinjaca u svim bojevima!

Čim su počele prve borbe, sva nejač što nije mobilisana u ustaničke čete i bataljone, sa stokom i stvarima što je mogla ponijeti, izbjegla je na crnogorsku slobodnu teritoriju i u planinske krajeve Hercegovine, gdje Turci nisu lako smjeli udariti. U zbjegovima su ostali sve do završetka ustanka, izloženi surovim uslovima života, raznim bolestima, pomorima i drugim izbjegličkim nevoljama.
Po pašnjacima gdje su čobanice čuvale svoja stada, najčešće su se čule tužbalice za izginulom braćom i očevima.

 

Sejo moja, već godinu dana
Nema našeg brata ni dragana

Ostali su da ginu u boju
Za slobodu i za zemlju svoju

Po selima nigdje nikog nema
Nema Srba, nema ni Turaka;
Sva je sela vatra sagorjela,
na zgarištu urliču kurjaci,
Pusta polja, gore i planine,
Niđe nema stada ni čobana,
A drumovi smrde od lješina,
Samo vuci i crni gavrani,
A po zemlji motaju se vojske…

Prva velika ustanička bitka sa Turcima bila je bitka za Nevesinje, 29. avgusta 1875. godine. Okupljanje vojske bilo je u Slatu, gdje je sačinjen plan za napad na Kasabu i gdje su komandanti položili zakletvu. Značajna je i bitka na Divinu, a najsjajnije pobjede ustanici su izvojevali na Muratovici i na Vučijem Dolu.

U ustaničkim četama, osobito poslednjih godina, otkako su muškarci izginuli u velikom broju, žena ima među borcima i do trećinu. Mnoge od njih ubrajaju se među najbolje, izdržljive u podnošenju napora i hrabre pred neprijateljem.
Jedna od njih bila je i Žana Merkus, Holandska princeza i ratnica. Iz Hercegovine je pisala svojoj prijateljici u Holandiju; u pismima, vjerovatno kao niko ni prije ni poslije, nadahnuto i lijepo opisala zemlju i ljude u našem zavičaju toga vremena.

Ja nisam ovdje kao pripadnik Crvenog krsta da pomažem ranjenim srpskim borcima. Ne. Meni su živi i zdravi Srbi mnogo draži od bolesnih i ranjenih.
Izjavljujem vam živu radost koju osjećam prema ratničkom duhu i raspoloženju srpskog naroda i nadam se da ću vrlo brzo imati čast da sa njim vojujem za oslobođenje naroda koji stenje pod stegom porobljivača.
Ukoliko u borbama poginem, sav ostatak svog imetka zavještavam srpskom narodu…
…Borbena tradicija ovog naroda nije se mogla njegovati i održavati bez žene, one koja rađa i odgaja, one koja pjeva junačku uspavanku svome sinu, za koga zna kakva ga sudbina čeka, koja će ga štititi dok je nejačak, a pripomoći, ili stati s njim rame uz rame u bojni red, kad tome dođe čas…
Ponekad, dok ih posmatram, poželim da sam jedna od njih. Nigdje žene nisu tako voljene kao ovdje, mada to plaćaju besprimjernom pokornošću i odanošću svojim muževima.
Hercegovka ljubi svoj porod neizmjerno i od njega se nikad ne odvaja, noseći ga uza se kuda god poslom svojim ide. Ako pođe na izvor po vodu, u šumu po drva, u mlin po brašno, ili na popas stoke, ona nosi na krkači, u kolijevci svoje nevinašce, uz drugi teret; bačvu s vodom, naramak drva, vreću s brašnom, tegleći to od obližnjeg gradića do svoga sela u planini. A kada dođe domu, prihvata se, bez predaha, drugih kućnih poslova; sprema hranu, muze stoku, plete, šije, veze, tka, bere usjeve, dok u neki noćni čas ne padne mrtva umorna na tvrdu postelju, obično na pod, po kome se pred noć prostire ražena slama ili rogozina.
Uzornog karaktera, ove žene plamte uzvišenim rodoljubljem i plemenitim požrtvovanjem za svoj rad i narod.

Ustanak je, sa promjenljivim intenzitetom borbi, trajao nepune tri godine. Za svo vrijeme preko ustanika, njihove iskrene borbe i njihove jedine zemlje, plele su se svakojake mreže interesa, kako naših susjeda, tako i velikih sila. Svakome je već bilo jasno da će se tursko carstvo raspasti i da u zemljama južnih Slovena neće više biti osmanlijske vlasti.
Hercegovački i Srbi iz Bosne jedini su vodili borbu za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda sa slobodnim kneževinama Srbijom i Crnom Gorom. Nastojali su da formiraju sopstvene organe vlasti (skupštinu, vladu i komandu vojske), koji će najbolje zastupati autentične interese Srba zapadno od Drine.

Međutim, to im je na najgrublji način onemogućeno tako što su izaslanici knjaza Nikole rasturili skupštinu u Vranjskijem, koju je pripremao Mićo Ljubibratić.
U tome, kao i u mnogim drugim sabotažama ustanka i njegovih ciljeva, glavne poteze vukla je Austrija, upravo preko knjaza Nikole.

KRAJ USTANKA; NOVI OKUPATOR; RAZORUŽANJE

30. januara 1878. godine, nakon okončanog rata, potpisan je u San Stefanu preliminarni mir između Rusije i Turske. Tim mirovnim ugovorom daje se nezavisnost i zemljišno proširenje Srbiji, Crnoj Gori i Rumuniji; stvara se nezavisna bugarska kneževina i zajemčuje se autonomna uprava za Bosnu i Hercegovinu.
Na taj mirovni ugovor ostale evropske države reagovale su alarmantno, osobito Austrija. Tim povodom ministar inostranih djela Andraši šalje brzojav njemačkoj vladi:
”Rusija je lažno igrala! Izgleda da knez Gorčakov hoće da riješi cijelo istočno pitanje sličnim prepadom kao pontsko pitanje 1871. Nama je ostalo potpisivanje i poniženje. Dakle, ili ćemo ići u rat sa Rusijom ili sazvati konferenciju velikih sila. Rusima se mora stati na put!’

Andraši tada kida stari tajni ugovor s ruskim carem i priprema Berlinski kongres, gdje će starom prijatelju zadati takav udarac da ga neće zaboraviti cijeli vijek. NJegovi zahtjevi sežu daleko:

‘Ograničimo li se na granice Drine i linije Bileća – Trebinje, bilo bi to toliko koliko da sami sebi za vječita vremena zatvorimo izlaz i put ka Egejskom moru, bilo bi nam nemoguće da se poslužimo u našu korist grčkim, albanskim i muslimanskim elementima, i da ih upotrijebimo protiv južnoslovenskih. Morali bismo stoga već sad sačuvati otvoren jedan širok tajni prolaz preko Sjenice i Novog Pazara da razdvajamo u redovnim prilikama Srbiju i Crnu Goru i da, s druge strane, ne budemo isključeni od svih koristi koje bi se pružile ako bi se Turska imala potpuno podijeliti; takođe, da najposlije još sad možemo imati neposredan uticaj na rimokatoličke sjeverne Albaneze i Slovenima neprijateljske Arnaute.”

Andraši je pripremio Berlinski kongres koji je održan iste godine od 13. juna do 13. jula, kao odgovor zapadnih sila na odluke u San Stefanu.

Okupacione snage austrijeske vojske granicu Hercegovine prešle su 31. jula 1878. godine, a 5. avgusta zauzet je Mostar.
28. septembra poslije podne, pošto je pala i poslednja utvrda turska na Klobuku, Petar Vukotić prevede u Trebinje 7 bataljona Hercegovaca, 6750 ljudi, gdje su svečano položili oružje pred austrijskim generalom Jovanovićem. Bijaše to poslednji čin trogodišnje borbe hercegovačkih ustanika. NJihov vjekovni neprijatelj se uklonio, a novi zaposjeo njihovu zemlju.

Predaja oružja hercegovačke ustaničke vojske austrijskom generalu Jovanoviću izvršena je na Goričkom polju nadomak Trebinja. Predaja je počela pozivom koji je 28. septembra upućen svim komandantima hercegovačkih bataljona. U tom pozivu predstavnika crnogorske vlasti, serdara Sava Jovićevića, kaže se:

”Gospodine komandire! Po najvišoj naredbi naše visoke vlade naredi svakojemu vojniku tvoga bataljona da se naredi i da svaki tvoj vojnik i ti pred njima budete u najprvu subotu u Bileći; svaki vojnik neka dobro svoju veliku pušku očisti i naredi, pa svi pod oružjem i barjacima da budete u najprvu subotu u Bileći.
Obznani svakojemu tvojemu vojniku da, ako koji ne bi došao na rečeni dan i na rečeno mjesto, da taj vojnik neće više nigda pristupa imati gdje se braća kupe, jer će u Bileću doći svaki glavar hercegovački i za njim sva hercegovačka vojska pod oružjem i barjacima. I da ste zdravo.“

Kolona od 6750 iznevjerenih ratnika krenu put Trebinja. Na Jasenu ih sačeka njihov trogodišnji ”tajni komandant” vojvoda Petar Vukotić, pozdravi ih, i bez ijedne riječi stade na čelo kolone i dovede na Goričko polje. Tu ih ”postroji u paradnom redu”. Naokolo su bile raspoređene austrijske jedinice pod punom ratnom spremom; iz obližnjih kamenjara virile su puščane i topovske cijevi uperene prema postrojenoj hercegovačkoj vojsci.
Vojvoda Petar se pope na binu od dasaka i gromkim glasom održa besjedu:

‘Braćo Hercegovci, kao što vidite, Hercegovina je postala ćesara bečkoga. Vi kao hrabri i vjerni sinovi svoje domovine treba da priznate ćesarovu vlast; pošteno ste vojevali za slobodu, hvala vam na junačkom radu, znajte da knjaz i ćesar žive u ljubavi, kao da su jedna familija, lijepo će vam biti. Predajte ostraguše ovđe, a obično oružje, koje su vam nosili oci i đedovi, nosićete i vi. Poslušajte me, vojnici, ovo je naredba svijetloga gospodara”.

Kad čuše da moraju predati oružje, začu se porazni žagor. 6750 ratnika je gotovo zamrlo. Kamen i gore oko njih su mučali. Iz postrojenih bataljona istupi mladi komandant nevesinjskog bataljona Boško Guzina, stade pred vojvodu i austrijskog generala i reče:

”Gospodo, za jedinog Boga, pa mi smo se evo pune tri godine borili s Turcima i ginuli za obraz i poštenje, a vi sada da nam dižete oružje, jedino naše dobro! Poznato je kakve smo muke i nevolje pretrpjeli, koliko krvi prolili! Svaki od nas izgubio je neko brata, neko oca, neko sina, a svi smo upropastili svoje imanje i ostali bez kuće i kućišta. Jedino što nam do sada ostade čast i svijetao obraz među braćom. Nemojte nam, gospodo, u ovo dirati!

Vojska krenu da pozdravi istup mladog komandanta, ali je u tome spriječi serdar Jovićević, koji skoči na binu i oštro reče:

”Vi polažete oružje kao junaci, po naredbi svog vrhovnog vođe, a to nije poniženje, nego samo da se time pokaže odanost ćesaru.
Na ovo se vojska utiša i pogleda svoje komandire koji ćutaše u zemlju gledajući. Tada pristupi vojvoda Petar Vukotić i reče komandiru Tomu Tomaševiću da naredi svome bataljonu da predaje ostraguše, ali Tomašević reče vojvodi:

”Ne podnosi čast vojnička davati oružje dok se nasred vojske vije alaj – barjak. Od njega treba početi”.

Vukotić tada priđe bataljonu nevesinjskom i pozove alaj – barjaktara Jovicu Zirojevića, visokog kao Telemah, da preda barjak. Ali ovaj odgovori:

”Vojvodo, kao što znate, ovaj mi je alaj – barjak podario svijetli gospodar iz svoje ruke na Crnom kuku, kad je ono bila na okupu sva crnogorska i hercegovačka vojska pred odlazak na vojnu.
Gospodar mi reče: ”Junače, evo ti alaj – barjaka, nosi ga pošteno i ne daj ga drugome dok u tebi živo srce kuca.”
Do danas sam ga pošetno nosio po svijem bojištima u Hercegovini; mnoga su moja braća oko njega pala, potokom se krvi prolilo da se očuva ona visoka čast ovog alaj – barjaka, pa se u slavu Boga i očuvala, iako je danas mnoga nevesinjska majka u crno zavijena. Pa je li pravo i pošteno da ga ja danas mirno u tuđe ruke predam? O ne, ja ga ne smijem predati, jer bi me mrtve kosti onijeh sokolova što oko njega izgiboše proklinjale. Ako ga baš moram danas dati, to ću ga samo u Petrovića ruke predati”.

Alaj barjakrtaru Jovici Zirojeviću priđe senator Blažo Petrović, uze mu barjak iz ruku i preda ga austrijskom generalu.
Potom vojnici stadoše da bacaju svoje oružje na gomile. Jedinica po jedinica prolazi pored austrijskih oficira koji stoje i nadziru šta se baca a šta se zadržava. Narod se okupio, gleda i plače. Svaki vojnik se pretresa da nije šta zadržao. Vojska plače, narod plače. Među ustanicima je i ratnika iz Vukalovićevog doba. S njima su i njihove starješine, ali samo one niže. Vojvode ostaše na Grahovu. NJih je knjaz zadržao i poštedio sramote; Zimonjića, Sočicu, Radovića, Baćovića… Među onima koji su polagali oružje nije bio Stojan Kovačević. Šapat je išao razoružanom vojskom da se Stojan živ neće predati, da je sa svoja 36 druga u Somini, ‘‘živ se predati neće, niti oružja Austriji položiti”.

Pošto bataljoni predadoše oružje, đeneral Jovanović zahvali vojsci na poslušnosti:
”Sada možete slobodno preći na svoja kućišta, a austrijska vlada će vam davati hranu, dio nove žetve, pomoći vam kuće sagraditi, daće vam sjemena, volove i sve što treba da možete obdjelavati zemlju, te u miru i blagostanju živjeti. Vojvode i kapetane postaviće se u medžlise, a komandiri i oficiri biće naimenovani serdarima, i to svaki u svome mjestu, sa nekim brojem pandura, da pazi reda i čuva granice od kakve hajdučke čete. Uzdam se, dakle, da ćete blagosiljati ovaj srećni za vas dan. Budite, dakle, veseli sada će vam se dati da blagujete: hljeba, mesa i vina, pa pošto se odmorite, onda neka svaki ide svojoj porodici.
Mada gladni, ustanici krenuše svaki svome kraju, niko se ne prihvati hljeba, mesa i vina. Krenuše u niđe i ništa. Ni vola, ni konja, ni pluga, ni sjemena. Kuća bez krova, torina pusta. Idu kroz zarasle klance i bespuća – u ništa. Batrgaju, ćute, glave im nose tuđe noge, koraci u posrnuće, u novo ropstvo. Zbogom, oružje.
Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi –
Bog je slobodu dao za čovjeka

Snaga je naša planinska rijeka,
NJu neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko-
U svojoj smrti da nađe lijeka

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

 

Bibliografija: Nevesinjska puška, Zbornik radova sa naučnog skupa o ustanku u Hercegovini 1875-1878; Sabrana djela, Risto Proroković, Hercegovačka rapsodija, Radovan Ždrale; Nevesinjska puška, Tomislav Šipovac; Pesme, Aleksa Šantić

 

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: