Deretićevci iz pod-rooma na vašim ekranima (VIDEO)

Slobodan Milošević je bio Titov sin, dok mu je Mira Marković bila kćerka, a riječ podrum čist je dokaz da je engleski nastao od srpskog

deretic

Izvor: Frontal
Tekst: Predrag Lozo
V
ideo: Nebojša Kolak

Uz svakodnevne obaveze i surovu trku s vremenom osvrnuo bih se na pojavu kojoj u posljednje vrijeme svjedočimo. Pojedine institucije u RS otvorile su, izgleda, širom vrata jednoj novoj(staroj) pošasti, ljudima i pokretu koji sebe naziva zabranjenom istorijskom školom. Sam narativ da je nešto zabranjeno(skrivano) privlači i na to se računa i kod samog samoodređivanja dotične grupe zabavljača širokih narodnih masa. Namjerno kažem zabavljača, jer je jako bliska paralela sa onim što nam se dešava u oblasti muzičke (ne)kuluture. Dok se društveni dušebrižnici, među kojima su i kulturni radnici raznih ustanova, s pravom zgražavaju na Grand, Pink i Rijaliti talasima, na kič i šund, oblast žute štampe, izgleda, ne smeta im jedna mnogo opasnija i perfidnija plima u oblasti značajne nacionalne nauke. Narodno pozorište, domovi kulture, parohijski domovi, kulturni centri, javni RTV servis, privatne televezije, visoko-tiražne novine postali su jataci i širom otvorili svoja vrata grupi ljudi koju personifikuju izvjesni Jovan Deretić, zatim Aškraba Zagorski, Vesna Pešić i ostali.

LJudi koji našem čovjeku, izgubljenom u svakodnevnoj borbi za egzistenciju, pričaju izmišljene naučno-fantastične priče o najstarijem narodu, srpskom porijeklu svijeta, suncu kao jedinom srpskom simbolu kroz istoriju, pa sve do „žive istine“ da su svi današnji školovani istoričari austrougarski zavjerenici protiv istine i pripadnici izdajničke bečko-berlinske škole, rade to veoma smišljeno i planski. Marketing im je, moramo priznati jača strana. Pročitavši njihova djela svakom prosječnom studentu, bilo koje društvene ili humanističke nauke, o istoriji da ne govorim, jasno je da su njihove teze metodološki nedokazive, a vrtoglave jezičke transformacije od riječi Japan do riječi Srbin i srpski jednostavno obmana. NJihova interpretiranja saznanja „zvanične škole istoriografije“ su pojednostavljena, dovedena u krivi kontekst, lažirana, izmišljena. Mogli bismo o tome u detalje i natenane, jer se autor ovih redova prvi put susreo sa navedenim djelima u 6. razredu osnovne škole, a od tada je prošlo mnogo vremena…

Osnovno obilježje ove grupe ljudi jeste da nijedan od njih nema časa prisustva nastavi istorijske metodologije, a o ostalim dijelovima istorijske nauke da ne govorimo. Većina njih učlanila se u udruženje građana u Sankt Peterburgu, koje nosi naziv neke alternativne akademije nauka i svi imaju, ponosno, „status akademika“. Sjajno, zar ne? Daleko od toga da su naše gerijatrijske institucije idealne ili da su baš svi akademici sjajni i na svom mjestu kod srpskog naroda u ovim vrmenima sveopšte devalvacije, ali gospoda „zabranjeni“ su vrh, što bi rekli mladi. NJihovi politički pokušaji, gdje sebe nazivaju ocem nacije, izabranim mesijom, ili gotovo sektaške mantre gdje se nazivaju sinovima izvjesnog Pešića, pripadnicima drevnog naroda koga je, između ostalih, uništilo i hrišćanstvo i pravoslavlje, govore najbolje sami za sebe. Eto, takvima su institucije poput Narodnog pozorišta, gradskih biblioteka, kulturnih centara, parohijskih domova, državnih medija i drugih ustanova sa narodnih jasala otvorile vrata. A šta slušaju Sorabi – kulturni i medijski radnici i napaćeni brat Srbin tamo?

Na internetu se mogu pronaći prave zabranjene „istorijske istine“ dotičnih. Slobodan Milošević je bio Titov sin, dok mu je Mira Marković bila kćerka, a riječ podrum čist je dokaz da je engleski nastao od srpskog, jer se kaže soba – rum (room), a za sobu ispod podrum. Čak je i Hristos govorio srpskim jezikom, dok se za Mariju, po njima, ne zna baš je li bila Srpkinja, ali je veoma moguće. Svi toponimi, ma gdje bili su srpskog porijekla,… I stotine takvih nebuloza. Dokaz? Pa šta će vam dokaz ako ste pravoslavac, reče jedan istaknuti predstavnik borbe za istinu protiv domaćih izdajnika istoričara Berlina i Beča. Ma, ne stvarno, dokaz? Pa, to su tzv. Velesova knjiga nastala kao falsifikat u Rusiji u 19. vijeku, kao glavni izvor za slovensku davnu prošlost, ili karta nekog holandskog geografa iz 17. vijeka, kao prvorazredni izvor za 14. vijek kod Srba i sl. Zbog svega ovoga ponekad sam stanovišta da zaista ima i dobrih strana njihove ekspanzije, naročito u RS posljednjih dana, jer naš narod će ih „pročitati“ kad-tad. Da li će to na vrijeme uraditi i pomenute ustanove ostaje da se vidi, a mi do tada i dalje slušamo istinu? Iz njihovih usta, takođe, ste čuli da u našoj nauci nema ništa prije Nemanjića. Onda smo moje kolege i ja halucinirali i muku mučili sa Časlavom, Gojnikom, Strojnimirom, Vladimirom i ostalima u ispitnom gradivu vezanom za periode prije Nemanjića, ili ih je u međuvremenu izbrisla moćna ruka, i danas žive, Austrougarske. Sa njom nam, inače, izdajnički ugovori na neodređeno vrijeme vrijede od dana upisa na fakultet, pa doživotno. I redovno plaćaju.

Poštovani čitaoče, pojava pseudoistorijskog romantizma, pseudozabranjene, skrivene, nekritičke škole koja i nije nikakva istorijska škola, nije rezervisna samo za naš narod. Poznati primjeri „homobosniakusa, svemakedonaca, iranskih Hrvata i drevnih proto Bugara“ i mnogih drugih specifičan su proces onih koji pričaju ono što bi bilo milo čuti. Mene iskreno brine što su naše kulturalne razvaline dobile nove jahače apokalipse u ionako složenom momentu, bez jasne svenacionalne kulturne politike, te nacionalnog cilja i opšte strategije koja nam je potrebnija nego ikada.

Srpska istoriografija, ma koliko to god složen i heterogen pojam bio, izmučena sa dubokom traumom komunističkog iskustva i ponekad akademske dovoljnosti i svrhe samoj sebi, mora se priznati i nedovoljnom inicijativnošću, namjerila se na pošast koja će joj, izgleda, otežati put ka mjestu koje treba da zauzme u društvu, kao jedna od bazičnih nacionalnih nauka. I sve to kada nas uče sa zapada da nam istorija nije potrebna, smanjujemo joj broj časova do minimuma, a da nismo ni žrtve sa početka dvadesetog vijeka popisali, a o sredini i kraju vijeka da ne govorim. I ako se ovako nastavi nikada i nećemo. I onda još imamo ove i ovakve. Izgleda da nam je džaba sva ljepota i širina prošlosti i tradicije, ove dokazane izvorima i naukom, kad danas rijetko ko zna kako mu se zvao čukunđed. Kad smo se posljednji put zapitali hoće li zadužbine naših predaka, slavnih vladara na raspetome Kosovu i Metohiji doteći da ih pokažemo našim unucima? Bitno je da su amebe genetski naše, a mi ćemo biti frustrirani što nam zavjerenici ne daju pravo na istinu o tome. Profesor Radivoje Radić, ugledni vizantolog svjetskog glasa, napisao je knjigu „Srbi pre Adama i posle njega“ u kojoj je na jednostavan i čitljiv način prikazao svu besmislenost igara bez granica metodologije istinoljubaca. „Istinoljupci“ izjavljuju da ih metodologija sputava, ali ih ne sputava da se sami zovu akademcima bez priznavanja metodologije koja je osnovno obilježje bilo koje nauke. U istorijskim krugovima (ovim našim bečko-berlinskim) nekad se povede debata da li uopšte reagovati

na ovakve pojave i tu su mišljenja podijeljena, kao i sam što sam u dvoumici pišući ovaj tekst, koji im opet daje određenu vrstu prostora i time me svrstava u one koje kritikujem. I da napomenem bratu Srbinu da studente istorije od dolaska do odlaska na fakultet niko nije sputao i nijednom nije rekao ovi su dobri, a ovi ne valjaju, nego je pustio mlade ljude da na osnovu naučne metodologije, izvora, mnogih pomoćnih znanja i zdravog razuma rasuđuju. A gdje zdrav razum vlada i vladaju vrijednosti znanja i poštovanja profesije tu nas, izgleda, još kao društva nema zadugo.

Za kraj, pored bujice nezaslužnih pomena, red je da se sjetim načina, pristupa i rada pokojnog, rano preminulog profesora Tibora Živkovića, naučnika svjetskog kalibra, i preporučim vam knjigu koja se može naći na internetu „De conversione Croatorum et Serborum – Izgubljeni izvor Konstantina Porfirogenita“, gdje može da vidi, onaj koga istorija zanima, kako se pristupa rješavanju ozbiljnih istorijskih i istoriografskih tema.

Za Frontal napisao: Predrag Lozo

Agent bečko-berlinske škole i izdajnik srpskog roda

A za javnost predsjednik Udruženja studenata istorije „Dr Milan Vasić“ Banja Luka

 

U prilogu pogledajte poslednji intervju koji je Jovan Deretić dao novinaru Nebojši Kolaku prilikom nedavne posjete Trebinju

 

 

 

 

 

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: