Milica Ijačić – Optimizam koji prkosi i nemogućem

  • „Kada sam vidjela sve sprave, pomislila sam da ne mogu ništa na njima da uradim. Prvenstveno iz razloga što na našim prostorima osobe sa povredama kakve ja imam u startu ‘truju’ mišlju da paraplegičari nikada neće moći da se oporave. A u Orlandu sam čak vozila bicikl…“

milica-naslovna
Izvor: Radio Trebinje
Tekst: Maja Begenišić

„Odlično se osjećam, a biću još bolje!“ Ovako na uobičajna pitanja koja su je sačekala na povratku iz rehabilitacionog centra u Orlandu (SAD) odgovara dvadeset četverogodišnja Trebinjka Milica Ijačić, čija borba da ponovo stane na noge nakon povrede kičme traje skoro pet godina. Osmijeh na njenom licu i vjera da će joj biti bolje – ne prestaju da prkose nevoljama koje su joj, sticajem nesrećnih okolnosti, život iz korijena promijenile.
Na liječenju u Orlandu provela je šest mjeseci. Za to vrijeme, kako kaže, bilo je i dobrih i teških trenutaka. „Prvi dan po dolasku u rehabilitacioni centar bio je dan probe, koliko i šta sve mogu da izdržim. Kada sam vidjela sve sprave, pomislila sam da ne mogu ništa na njima da uradim. Prvenstveno iz razloga što na našim prostorima osobe sa povredama kakve ja imam u startu ‘truju’ mišlju da paraplegičari nikada neće moći da se oporave. A u Orlandu sam čak vozila bicikl. Osjećaj sreće kada postigneš ono za šta si mislio da je nemoguće ne može se porediti ni sa čim“, kaže Milica.
milica3Milica je četiri godine nakon povrede provela u invalidskim kolicima. Tetive na njenim nogama su se skratile i prvi korak ka oporavku bio je njihovo istezanje. „To je bilo jako teško. Prva tri mjeseca u Americi provela sam u ispravljanju tetiva, da bih uopšte postigla bilo kakav napredak. U početku kada bi me stavljali na razboj da stojim, to nisam mogla da uradim, upravo zbog problema sa tetivama. Ali ohrabrilo me kada sam nekoliko dana prije povratka u Trebinje uspjela da stojim čitavih osam sekundi! Držala sam se za šipku uspravno i bilo je veličanstveno! Prvi put poslije četiri godine bukvalno sam stajala na svojim nogama!“
Tokom šest mjeseci oporavka, ova mlada djevojka nevjerovatnog optimizma i snage u Orlandu je morala da savlada i vježbe kontrole signala iz mozga ka nogama. „Za napredak je od velike važnosti uspostavljanje konekcije između noga, mozga i ostatka tijela. Dok sam vozila bicikl, pitala sam svog terapeuta Ričarda – da li to radi mašina ili ja? Prosto nisam mogla povjerovati da ću ponovo doživjeti da vidim vlastite noge kako okreću pedale“, priča Milica dodajući da je prošla i kroz tretman elektrostimulacija, koji joj je u noge vratio cirkulaciju krvi.

„Sada mi je mnogo lakše jer nekada, zbog osjećaja hladnoće u nogama usljed loše cirkulacije, nisam čak mogla ni da spavam. Ipak, grčeve u nogama, neophodne za kontrolu nožnih mišića, osjećam samo u stopalima, tako da su preda mnom dugotrajna borba i naporne vježbe kako bih i to postigla. Ali neću prestati da se nadam da će se i to jednog dana poboljšati“, kaže Milica uvijek optimistična kada govori o svom oporavku, iako svjesna da prognoze, nažalost, ne nude još nikakve garancije u izvjesnost uspjeha.
„Ja i dalje ne mogu da ustanem, da stojim, niti da hodam. Potrebno mi je 20 minuta da stojim u razboju sa fiksiranim koljenima da bih potom mogla nekih 10 sekundi da stojim bez pomagala. Dakle, moram stalno vježbati i biti strpljiva. Sve je pitanje vremena, a iskreno se nadam da je vrijeme na mojoj strani“.
Za sada Milica ostaje u Trebinju, iako su joj rekli da u Orlando može da se vrati kad poželi. Naporno vježba svaki dan – za koji sekund više nanovo osvojene sposobnosti da stoji i upravlja vlastitim nogama. Pokreću je nesalomivi optimizam i vjera da će jednog dana brojni tretmani, liječenja i terapije uroditi plodom. U međuvremenu, želja joj je da pomogne i drugima koji žive sa sličnim hendikepom.
„Moja je želja da u Trebinju osnujem rehabilitacioni centar sličan onom u Orlandu. Riječ je zapravo o teretani u kojoj su sprave prilagođene osobama sa invaliditetom, što bi u svakom slučaju iziskivalo mnogo manje novca nego što je potrebno svima nama da putujemo u Ameriku na liječenje. Pogotovo što ni jedan sličan centar ne postoji nigdje na prostoru bivše Jugoslavije, a nas kojima je ovakav tretman neophodan ima mnogo“, ističe Milica, dodajući da je pozitivan duh sačuvala zahvaljujući podršci porodice, prijatelja i najviše momka Dejana, koji je svo vrijeme ostao uz nju.

milica1

Ćirilica za Milicu: Poruka osoblja centra na oproštaju

Da se ni jednog trenutka nije predala ni prepustila malodušnosti kazuje i to da rijetke slobodne trenutke od zahtjevnih vježbi provodi slikajući i studirajući veb dizajn u Beogradu preko interneta. „Kada je čovjek tužan mora da nađe smisao u nečemu što ga ispunjava. To onda daje novu snagu za napredak i drži vas u životu. Na moju sreću, iznutra sam ostala ista osoba kao i prije povrede“, kaže Milica pred kojom su nove bitke za oporavak, iscrpljujući sati vježbanja i nadanja, čije su muke i radosti znani samo njoj. Želimo joj sreću u ovoj neravnopravnoj borbi za život dostojan čovjeka, uvjereni da je neće iznevjeriti. Sreća uvijek prati hrabre…

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: