Bilećke vinjete: Pazar pod murvom

Život u Bileći pedesetih godina prošlog vijeka tekao je prilično sporo. Radni dan počinjao bi prvim osvitom s mirisom stupane kafe u kafanama kod Mile, Tomane Šarenac i Ljube Kovačević –Perišić.

murva

 

Tekst: Vojislav Gnjato („Bilećke vinjete“ 2006 god.)

Ostatak dana proticao je jednolično. Umjesto prvih jutarnjih pijevaca novi dan najavljivao je bat mesarskih satara Boška Tabakovića i Hilma Isovića iz jedine mesarske radnje, koje su nagovještavale i prve korake prolaznika. A tek izlaskom sunca počinju da odzvanjaju čekići iz čuvene limarske radionice Jova Skočajića i Zajka Telarevića, dvojice vrsnih limara, koja je bila smještena na Obilića vijencu. Tu su se cijeli dan savijali oluci, izrađivali fijaker-šporeti, šiševi za prženje kafe, sulunari i kante.
Posebnu prođu imali su fijaker-šporeti pa su zahvaljujući njima bilećki limari dobro zarađivali i pristojno živjeli. U to vrijeme Partija je naredila da svako seosko domaćinstvo mora da ognjište zamijeni šporetom. I fijakeri su učinili svoje, te su i grad i selo dimili na isti način.
Jovo je, za razliku od Zajka, bio veselije prirode. Karakterističan je bio pozdrav kojim se majstor Jovo zdravio s poznanicima: “Gdje si, u usta te paradna j…m.” Kasnije je psovao samo: “Usta te paradna!”
Međutim, neko se brzo dosjetio i Jovu odgovorio: “Ja, Jovo, nemam paradna nego radna usta za svaki dan. Pa, kako hoćeš.”
Od tada je Jovo svoje poznanike pozdravljao samo sa: “Usta te tvoja.”
Pozdrav je posebno zbunjivao majora Ozne, u kući Dimića, preko puta limarske radnje. “Kako i kome smije da pominje paradu? Usta su radna kao i narod. Limar ne zna šta govori. Moraće se to jednoga dana provjeriti”, gunđao je major.
I dalje su se smjenjivali odjeci čekića stolara i kovača. Trgovci su unosili i iznosili robu, a pijaca, koja je bila smještena na prostoru ispod male crkve (Pazar pod murvom), počela je da daje prve damare životu varoši koja je svakodnevno drijemala i odisala nekim mrtvilom, ugošćujući mrzovoljne piljare i mušterije. Uobičajena ponuda nije bila tako bogata i raznovrsna. Tek poneko bi se pojavio s voćem ili povrćem. Vagalo se na kilo, frtalj i tri frtalja kile, tek toliko da se nešto pazari. Pakovalo se u papirne sakete ili fišeke od novinske hartije. Grad bi se jedino ranije budio pazarnim danom. U stvari, on se budio dan ranije.
Ta pijačna groznica počinjala bi već srijedom uveče, kada se iz udaljenih sela, pogotovo onih pograničnih s Crnom Gorom, sjate mnogi prodavci sa tovarima na konjima prepunim sira, krtole, kajmaka, jaja i meda. Trgovalo se i s vunom, pređom, vunenim čarapama, džemperima, kukuruzom, pšenicom i mnogim drugim proizvodima. Pridošli trgovci su konačili kod rodbine ili, u privatnim prenoćištima, a konje su timarili u napuštenim zgradama kojih je nakon rata bilo na pretek. Od odjeće zimi su nosili vunene ogrtače “bičajlije”, a ljeti bijele bluze i košulje. I tada kao i danas nakupci su vodili glavnu riječ, a uglavnom su dolazili iz Trebinja i Dubrovnika
Najteže je bilo s plašljivim konjima koji su, nepriviknuti na motorna vozila, znali sa sebe zbaciti tovar i samar i galopom se vratiti u selo. To privikavanje kod mnogih je trajalo dugo. Zbog toga se naročito vodilo računa prilikom pripreme konja kojima će se putovati u grad ili u svatove. Konji su morali biti priviknuti na buku jer su, u protivnom, znali stvoriti velike neprijatnosti, pogotovu u svatovima. Mnoge svatovske svečanosti obavljane su na konjima, kao nastavak tradicije u ovom kraju, koji su za tu priliku bili osedlani i okićeni svilenim šalovima, bosiljem, kadifom i koviljem. Kolona od dvadesetak svatova kretala se s barjaktarem na čelu. Svatovi su bili u narodnim nošnjama. Usput su se zaustavljali i nazdravljali znatiželjnim mještanima rakijom iz drvene ploske, a djeca su kuma prozivala: “Kume, izgore ti ćesa!” Na mnogim mjestima usput stvarane su zapreke vezivanjem konopca preko puta kuda su svatovi trebali proći pa su svatovi prolaz morali otkupiti sitnim novcem ili slatkišima. Sve je to bila simbolika i dio folklora koji je bio neizbježan za ono vrijeme i ukazivao je na običaje u Hercegovini. Crkvenih vjenčanja u to vrijeme nije bilo.

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: