Bilećka trilogija: Žene dolaze

Šesdesdesetih godina prošlog vijeka Bilećane je iznenadila vijest da dolazi dvjesto plesačica striptizeti i da će gostovati tri dana.

trilogija

Pričalo se po kafanama ali niko nije znao pravu istinu sve dok na kino„Pobjedi“ nije istaknuta reklama da se radi o filmskoj predstavi „Žene dolaze.“ Očekivanja nisu iznevjerena bez obzira na glasine i svi su s oduševljnjem odgledali ovaj film. Jedino vječite mladoženje, dosljedni svojim snovima, nisu gledale ovu predstavu.

Filmski raspored se znao unaprijed za tridesetak dana budući da je to mjesečnim planom odredila “Kinema” iz Sarajeva. Kino je imalo samo jednu aparaturu, pa je poslije svake rolne pravljena pauza. Bila je to prilika da se prozivaju pojedinci,što je izazivalo smijeh kod prisutnih. Pogotovu bi prozivke učestale u vrijeme zimskih ferija kada su mnogi studenti i đaci dolazili kući. Bile su to kao dnevne novosti.
Među prvim kino-operaterima bio je Aziz Kovač, električar, a kasnije je taj posao preuzeo Branko Kapor, koji je bio i direktor, a u njegovom posjedu bila je i javna razglasna stanica preko koje su davana potrebna obavještenja. On je određivao koje ćemo ploče i prenose utakmica slušati kao i druge zabavne sadržaje. Iz tog vremena ostalo je sjećanje na tada popularnu pjesmu “La paloma”.

Moj brod
Kada je pošo u dalek tuđi svijet,
Na rastanku niko meni ne dade cvijet.
Neka ti bijeli galeb tad doleti
I naše ljubavi neka te čar podsjeti.

Zvučnici su bili raspoređeni po gradu na najposjećenijim mjestima: na hotelu “Trebišnjica”, u pijaci i na Obilića vijencu. U to vrijeme u Bileći je povremeno boravio Novak Kapor, građevinski tehničar, koji je bio i vrstan umjetnik amater. Posebno je znao da vješto uradi kopiju novčanice zbog čega je imao i neprilika. Radio je velike panoe kojima su najavljivani filmovi.
Jedna od najboljih najava bila je za vestern film “Žene dolaze” koji se prikazivao tri dana. Pano dužine pet metara bio je postavljen na zgradi bioskopa, tako da su prolaznike sa ulice mogli da zainteresuju likovi striptizeta koje su djelovale izazivajuće. Najava je bila sasvim originalna.Najava je posebno izazvala oduševljenje među pripdnicima bilećkog garnizona Škole rezervnih oficira
Tokom tri dana i tri noći, koliko je trajalo prikazivanje trebalo je odgledati preko dvjesta striptizeta, plesačica sa Divljeg zapada, i osjetiti tu atmosferu kaubojskog života i po prvi put čuti i vidjeti kan-kan ples. Ulaznice su bile unaprijed rasprodate, a mnogi su film gledali i po tri puta uživajući u raskoši plesa, igre i ženskog tijela.
Cijela priča svela se na to da su svi gledali film, ali samo je jedan čovjek imao sreće da svih dvjesta ljepotica okači o vrat i dva puta pronosa od kina do željezničke stanice. Bio je to domar kina koji je morao da pješke o vratu donese i odnese pet posebno pakovanih rolni. Pričao je da su mu nudili prevoz, ali je odbio jer, kaže, niti je imao niti će ikad imati priliku da ovoliko žena nosi o vratu i “osjeti toplinu” ženskog tijela. Jedino vječite mladoženje, dosljedni svojim snovima, nisu gledali ovaj film. Filmovi ovakvog sadržaja kao i ratni filmovi, pogotovo ruski, bili su najgledaniji. I danas se sjećam događaja kada smo kao učenici gledali ruski ratni film “Mi iz Kronštata”. Kada su se na velikom platnu pojavili kadrovi s tenkovima koji se kreću u pravcu sale, većina iz prvih redova počela je da bježi. Bila su to prva filmska iskustva.
Inače, među prvim filmovima bili su naši: “Slavica” i “Barba Žvane”. Na poznatu melodiju iz filma “Slavica”, u kome su glavne uloge igrali Irena Kolesar i Severin Belić, tada smo sami sročili tekst:

U maju mjesecu
Četrdeset pete
Marjan je Slavici
Napravio d’jete.

Slavica se guzi,
A Marjan je gađa;
Pjevaju mornari
Sa Titovih lađa.

 

bile

Bileća šezdesetih godina prošlog vijeka

 
U to vrijeme u hotelu “Trebišnjica” pojavljuje se prva muzika uživo s pjevačicom, što je dalo novi zamah noćnom životu, pogotvu za lica na službi u Kazneno-popravnom domu. Prvi harmonikaš i pjevačica bili su bračni par, solidni i privrženi jedno drugome, ali to nije odgovaralo gostima jer su tražili uz naručenu pjesmu slobodnije uzvraćanje, što nije išlo, pa su gazde obezbijedile slobodne pjevačice koje su znale da zaigraju i na stolu. Mnoge se nisu dugo zadržale, jer su ih Gačani često preotimali, te su se na taj način mnogi privremeno i priženili
Ova priča ostaje da bi svjedočila kako je nekad pulsirao život koji se duboko urezao u naša sjećanja da ga nikad ne možemo izbrisati iz svojih uspomena.

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: