Bilećka trilogija: Rijeka odbjeglog djetinjstva

trilogija

Čovjek može da bira prijatelja,
djevojku, druga, ali ne može
zavičaj i majku, i toj ljubavi
nevjerstvo je nepoznato.
Bilećko jezero sa preko trideset kvadratnih kilometara površine kao ala se nadnijelo nad nekadašnja imanja, kuće, crkve, mlinove, groblja kao i mnoga neistražena arheološka naselja i pritišće kao mòra sve one koji su doživjeli čari rodnog kraja i umilne rijeke.Još uvjek se u priobalnim selima ponekad čuje pjesma:

Nesta pruge, željeznice
I rijeke Trebišnjice.

Miruše,Zariječje i okolna sela uz rijeku ostali su neistraženi, a jezero je jednostavno progutalo ovdašnji život. Osim što je pokrilo mnoge neistražene špilje, stara rimska naselja, kao i rimski put koji je vodio do Cavtata, mnogima je, figurativno rečeno, “ostalo srce na dnu jezera”.
I nisu samo potopljeni vrijedni arheološki spomenici, potopljene su i nade da će se Trebišnjica, ta najduža svjetska ponornica, ponovo vratiti u svoje korito, da ožive luke i vrbaci, vodenice, bostan i obarak, studenac i Prispa, da se strugač i pastrmka praćakaju u bisernom njenom toku.

Osim ljepote Trebišnjica je poznata i po svojim ćudima. Nije bila toliko brza koliko je na mjestima bila opasna zbog podzemnih špilja gdje se stvarao vir, posebno na izvorištu Oko i u Dvogrlama na Studencu. Račvajući se od Obarka rijeka je nizvodno napravila ostrvo Bostan do koga se moglo doći lijevom stranom plivajući a s desne dubokim gazom. Tu je već bila pogodna za kupanje, a višegodišnje vrbe uz samu obalu mamile su hrabrije za skokove u vodu. Bostan je bio travnato ostrvce, stotinjak kvadrata duguljastog oblika, pogodno za dnevni boravak kupača.. S obje strane njenog toka prostirale su se luke i pašnjaci, a s desne strane bili su izvori. Najljepši i posljednji s te strane bio je Studenac u Dvogrlama. Živahan kao neukrotivi vranac kad se razigra poljanom izbijao je ispod kamene stijene obrasle zelenišem. Preko njega put je vodio prema Prispi i Kolanjevićima izlazeći na Miruško groblje gdje se rijeka mogla pregaziti. A on bistar i hladan, kad ga piješ da ti jezik od hladnoće odrveni. Izletnici su u njemu hladili piće, karpuzu i pipun. Bio je toliko širok i plitak da se nije mogao preskočiti, moralo se zagaziti. Tako oni koji bi izabrali lijevu, takozvanu Mirušku stranu, morali bi preplivati na desnu obalu da bi se napili izvorske vode.

01

Svakom onom koji je doživio čari ove ljepotice čežnja za njom ostaje vječna.

 

Grad je imao dušu a srce je bila Trebišnjica

02

Trebišnjici odbrojani dani – ljepotica neposredno pred veliki potop.

Čovjek može da bira prijatelja, djevojku, druga, ali ne može zavičaj i majku, i toj ljubavi nevjerstvo je nepoznato. A ljubav prema zavičaju za mene je ljubav prema Trebišnjici i njenom prelijepom misterioznom toku. Svakog onog ko je doživio čari ove ljepotice čežnja za njom nikad ga neće napustiti. Za nju su vezane mnoge priče i sjećanja pa i onda kada početkom ljeta ispod Kuletine presahne i povuče se kao umorna vučica. Znala je hladnim dahom da dočeka zoru i umije proljetna jutra. Vječita je bila borba čovjeka s njom, pogotovu s jeseni i proljeća kada se razbjesni gromoglasnom hukom srebrnobjeličastih slapova što su nastajali na maloj brani i nesigurnom mostu kraj Jeftovih i Gavrilovih mlina, kad počne da okreće vodenički kamen, potopi luke, litice i pećine, naročito kada se snijeg na planinama topi i kada danima kiše ne prestaju. A ljeti nizvodno od Oka i Obarka žubori tihim tokom, da je zlatni sunčevi zraci miluju i ispijaju, da se igraju u njenim vrbacima. Tako osunčana i prozirna mamila je kupače da se sjedine s njom. Nosila je ona i muku i radost. Iako je gubila tok i pretvarala se u najveću ponornicu na svijetu, nije gubila svoju snagu i moć. Učinila je da i ljudi pored nje budu izdržljivi, puni duha, humora i šale, ideja i mašte, veseli i spremni na šalu i priču. Ponekad je, međutim, znala da nanese bol i patnju. Gotovo da nije bilo ljeta a da ne odnese poneki život. Pogotovu je bila opasna za neplivače i vojnike. Pritisnuti ljetnom žegom i omorom, kad se kamen upali, vojnici su slobodne časove provodili na njenim obalama. Za oznojene kupače bili su kobni nagli ulasci u hladnu vodu. U životu tadašnje Bileće bila je važnija od glavne ulice. Grad je imao dušu, ali srce je bila Trebišnjica, rijeka mog odbjeglog djetinjstva. NJena priča ostala je nedovršena. A kad bih samo još jednom doživio da vidim nepregledna jata pastrmke i strugača kako na sunčanim zracima razigravaju njen lagani hod, čini mi se da bi to bilo moje i njeno ponovno rađanje.

Sušne godine bile su najteže

Svakog onoga ko je doživio čari ove ljepotice čežnja za njom nikad ga neće napustiti. Pošto sam jedan od tih zavičajaca, i ovog puta ću da ostavim upečatljivo sjećanje na umilnu rijeku koja je naizgled mirovala kao ogledalo, a neumorno je krivudala kroz pitome luke i pašnjake.
Tih nekoliko sušnih godina bile su najteže. Sunce u zenitu žeže li, žeže, nagovještavajući još jedan vreo dan. Kiša ovdje nije pala već dva mjeseca. Po čitav dan ljudi iz okolnih sela i prigradskih naselja smjenjuju se na izvoru Trebišnjice točeći vodu u drvena burila. Najgore je bilo s napajanjem stoke. Mnogi stariji ljudi govorili su da ovakvu sušu ne pamte. To je već treća uzastopna godina kako je suša u cijeloj zemlji uzela sav rod. Bile su to pedesete godine prošlog vijeka kada je narod stislo sa svih strana. Žeđ smo zahvaljujući njoj lakše podnosili, ali glad teško. Sve je na tačkice i bonove. NJih u izobilju, a robe sve manje. Sledovanje jednom mjesečno. Još su uveliko prisutne teške posljedice Drugog svjetskog. Sirotinja na sve strane. Udba hapsi informbirovce. Vlast najavila osnivasnje zemljoradničkih zadruga, narod ponovo isprepadan. Amerika zaprijetila blokadom. Novine pišu na naslovnim stranicama kako Svetozar Vukmanović Tempo, visoki jugoslovenski funkcioner, pregovara u Americi za pomoć u hrani da bi se ublažile posljedice suše i nerodnih godina, i pošto nije pristao na ucjene, poručuje svome narodu u zemlji da se pripremi za gladovanje. Vrijeme čekanja. Ko će da popusti? Bile sui to godine u kojima smo živili za budućnost i dočekali je.
Rijeku, Centralu, mlinara i vodenicu progutalo je Bilećko jezero. U njenim slomljenim krilima sačuvane su mnoge ljudske tajne, a na usnulim obalama ispjevane rukoveti ljubavnih pjesama, izgovorene mnoge kletve i zakletve. Za mnoge je Trebišnjica bila posljednja nada slobode. NJeni vrbaci su u najtežim ratnim danima skrivali mnoga pisma i poruke ljudi lišenih slobode kako da ponovo stignu do svojih najmilijih. Pjesnici su je opjevali, slikari ovjekovječili na svojim platnima, fotografi na razglednicama. Najljepše stihove i melodiju posvetio joj je Živko Janjić u pjesmi “Trebišnjica”:

Sjećam se, ri jeko mila,
svih tvojih izvora,
dok su ti ljeta bila
prepuna hirova.

Zašto u ponore tamne
ljepotu tad nisi krila,
zašto si obale svoje
jezeru poklonila?

03

Bilećko jezero – potopljena nada da će Trebišnjica ponovno da se vrati u svoje korito.

Sve što je s njom bilo lijepo i dalje živi u meni, jer Trebišnjica mi je punila dušu, gasila žeđ, budila nadu za ljepotom življenja. Žeđ i sjećanje na one davne dane njenog bogatstva i začuđujuće njene moći ne mogu se utoliti. I danas u meni odzvanja melodična serenada “Mjesečev sjaj” u Dvogrlama na otvorenoj pozornici, smještenoj između prirodnih kulisa, brda i pećina te blistave i usnule ljepotice. Neko je negdje za nju rekao: Bila je istinski i moćni vladar nad svim kraškim rijekama.

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: