Bilećka trilogija: Pričest u Dubrovniku

Prije nego što smo ušli u crkvu, moja sirota majka mi je rekla:”Moj sine, jutros sam se ogriješila. Neću se moći pričestiti.”A šta se ustvari desilo?

trilogija

Božić, Vaskrs, krsne slave i drugi vjerski praznici nisu zabranjivani, ali mnogi iz ideoloških ubjeđenja nisu mogli da učestvuju u njihovom obilježavanju. Crkvena služba u to vrijeme u Bileći nije radila jer su se vlasti dosjetile i u crkvu smjestile pšenicu koja je dobijena kao humanitarna pomoć od UNRRE.
Krštenja djece gotovo da nije ni bilo, a nije imao ko ni da ih krsti. Međutim, bilo je poneko tajno krštenje u susjednim mjestima. U Maloj kuli muslimanska djeca su tajno sunećena. Na Božić smo pucali karbidom iz limenki s poklopcem, a na Vaskrs se nadmetali u tucanju šarenim jajima. Okončanjem velikog vaskršnjeg posta pojedini vjernici išli su na pričest u pravoslavnu crkvu u Dubrovniku.
Takvo putovanje s mojom majkom ostalo mi je u sjećanju. Nakon što je izdržala vaskršnji post, krenuli smo vozom u Dubrovnik kako bi se pričestila u pravoslavnoj crkvi Svetog blasgovještenja. Bila je pobožna i brižna čuvarka vjere prađedovske.
Kada smo kasno u noći stigli u Dubrovnik, na peronu su nas dočekali mnogobrojni ponuđači soba za prenoćište. I dok su jedni nudili prenoćište, drugi su se raspitivali za sir, kajmak, jaja. Bilo je to teško vrijeme sa još uvijek svježim tragovima minulog rata, gladi i neimaštine, kada se za korpicu jaja u Dubrovniku davao porculan da bi se preživjelo. Domaća jaja ovdje su uvijek bila na cijeni, pa su se sa tridesetak komada tada mogli podmiriti troškovi puta i jednodnevnog boravka. Iako je imala svoju rodbinu u Dubrovniku, majka nije htjela da ih tako kasno uznemirava te smo prenoćili u nekoj kući u Gružu.

crkva dbk

Pravoslavna crkva Svetog blagovještenja u Dubrovniku

Ispunjen Dučićev zavjet

Sutradan na Vaskrs odvezli smo se tramvajem do Pila. Moja majka dobro je poznavala Dubrovnik jer je tu provela veći dio mladosti radeći kod svojih rođaka, a meni je tog dana bio prvi susret s ovim drevnim gradom. Crkvenu službu služio je proto Rade Vukomanović. Kad već pomenuh protojereja, interesantna je priča koja je vezana za njegovo ime a nastala je šezdesetak godina kasnije, tačnije oktobra 2000. u Trebinju prilikom prenošenja zemnih ostataka velikog srpskog pjesnika Jovana Dučića kojom prilikom je proto ispunio zavjet pjesnika iz 1934. godine. On je jedan od rijetkih Dučićevih savremenika koga je pjesnik u vrijeme podizanja spomenika Petru Petroviću NJegošu u Trebinju 1934. zamolio da služi liturgiju u njegovoj crkvi. I desilo se da se ova Dučićeva želja, kao i ona čuvena “da počiva u svom zavičaju u veleljepnoj crkvi nalik onoj u kosovskoj Gračanici” ostvari, jer je 95-godišnji prtojerej Rade Vukomanović učestvvovao sa NJegovom svetosti patrijarhom Pavlom u sasluženju.Prije nego što smo ušli u crkvu, moja sirota majka mi je rekla:”Moj sine, jutros sam se ogriješila. Neću se moći pričestiti.”A šta se ustvari desilo?
Ona se, napila vode, što nije smjela učiniti prije pričesti.I tako moja majka nije imala sreće da joj se ostvari želja Vaskršnjeg posta za razliku od velikog pjesnika Jovana Dučića da mu se nakon šesedeset šest godina ostvari želja iz davne 1934 godine.zahvaljujući dugovječnosti protojereja Rada Vukomanovića.
Žao mi je bilo majke i njezinog truda, ali smo ipak ostali u crkvi na bogosluženju. Bila je vjernik i mnogo pobožna.
Uz vjerske svečanosti, pogotovo o Gospojini i Preobraženju, u Bileći su se mogli sresti mnogi nesrećnici, mentalno oboljeli koje je rodbina u te dane vodila pod Ostrog s nadom i vjerom u njihovo ozdravljenje.

DubrovnikTram20

Dubrovački tramvaj od Gruža do Pila.Tako je to izgledalo pedesetih godina prošlog vijeka

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: