Bilećka trilogija: Priče sa Drezine

Dočekivali smo i ispraćali vozove, gledali kako kamioni iz Gacka dovoze tone uglja za Nikšićku željezaru, slušali zaglušujući zvižduk lokomotive iz čijih nozdrva sikće uzavrela para i gledali vesele željezničare okićene R-1 kartom za prehranu. Sve se tu odvijalo s tada popularnom pjesmom “Oj Nišićka željezaro, Crne Gore ogledalo”.Kako je u Trstu nastala priča o šefu stanice.

trilogija

Pedesetih godina prošlog vijeka u prigradskom naselju Mrežici uz željezničku prugu Bileća – Nikšić smjestila se zelena livada zvana Glavica veličine nekoliko dunuma zemlje sa niskim i visokim rastinjem, mladom šumom, kućom sa krovom na dvije vode, čatrnjom, voćnjakom, ograđena kamenim pozidama. Tokom dana čudan miris širio se s perona obližnje željezničke stanice od ogromnih gomila uskladištenog uglja, katrana sa pružnih pragova, pokošenog i osušenog livadskog sijena, velikih kupastih cvjetova peronskih katalpi i lahora koji nikada nije prestajao. Tu smo tokom ljeta za vrijeme školskog raspusta provodili mnogo vremena u igri oponašajući razne likove iz filmova, posebno kauboje.
Uz to, željeznička stanica u neposrednoj blizini posebno nas je privlačila. Dočekivali smo i ispraćali vozove, gledali kako kamioni iz Gacka dovoze tone uglja za Nikšićku željezaru, slušali zaglušujući zvižduk lokomotive iz čijih nozdrva sikće uzavrela para i gledali vesele željezničare okićene R-1 kartom za prehranu. Sve se tu odvijalo s tada popularnom pjesmom “Oj Nišićka željezaro, Crne Gore ogledalo”.iako se u Crnoj Gori kaže špiglo ali zbog rime nije moglo da se uklopi. I kad se sva ta trka smiri, vraćali bismo se ponovo Glavicama, a onda bismo tu često susretali konduktere, skretničare i čuvare pruge, te radnike koji su drezinom kontrolisali željezničke pragove sa svojim desetarom kako sa domaćinom uz kafu i škiju pričaju razne doživljaje, pa smo i mi dječaci s posebnom pažnjom slušali i upijali svaku njihovu riječ.
Većina njih bili su Tabakovići rođeni i nastanjeni u Mrežici, a neki kao Drinjaci i Komnenići u Mirušama. Svraćali su tu i nadzornik pruge, pratioci voza, ali najinteresantnije su bile priče konduktera sa njihovih putovanja. Razne dogodovštine su se raspredale, ponešto se oduzimalo, ponešto dodavalo, a ja ih prepričavam onako kako sam ih tada čuo i doživio.

lokomotiva

LOKOMATIVA 83-180 svoju mladost provela je na uskotračnoj pruzi Hum – Bileća – Nikšić.Iako su je domaći otpisali, ona još uvijek vozi turiste u Austriji

 

Opslužujući svoje korisnike željezničari su bili često izloženi mnogim neprijatnostima, ali i oni su zanali da uzvrate duhovitim šalama. Najteže je bilo kondukterima. Na svakoj stanici morao je prvi da izađe i oglasi ime stanice, posljednji da uđe, da pregleda i probuši vozne karte. Kao i u svakom poslu, i tu su se mangupi švercovali bez karate pa su izbacivani na sljedećoj stanici iz voza. Moji drugari koji su često putovali prema Trebinju smislili su kako da uštede za džeparac na kartama.

Priča o šefu stanice

Uvijek su kupovali karte do pretposljednje stanice, jer bi ih na sljedećoj izbacili iz voza. Tako su putujući do Trebinja uzimali kartu do Arslanagića Mosta, a u povratku prema Bileći do stajališta Miruše. Za otpravnika vozova s crvenom šapkom u željezničkom plavom odijelu govorili su da je to jedini čovjek koji svakog putnika dočeka u stavu mirno i na isti način ga isprati. Pričalo se da je bilo ljudi koji su samo zbog te počasti koja im se ukazuje kupovali kartu da se provozaju do prve željezničke stanice. Međutim, ni željezničarima nije nedostajalo duha za zabavu i provokaciju. Tako je i nastala priča o šefu stanice u Bileći šezdesetih godina prošlog vijeka. Da li je istinita ili ne, ne znam, ali priča i danas živi u bilećkom kraju.

Sjedio šef stanice pred kafićem na trgu Ponte Roso u Trstu s prijateljem i sa dvojicom Italijana. Nakon što su se malo zapili, Italijan zavrnu rukav od košulje i povišenim glasom pokaza na ruci istetovirane riječi: “Vlado Šegrt” i “Anto Papić”. Šef je prokomentarisao da su to bila dva čuvena partizana i da čak mnogi neprijatelji nose njihove potpise jer su im se divili. Ovakve šale bile su uobičajene u kafanskim druženjima, uz preferans i u drugim prilikama kada je trebalo lakovjerne ubijediti u istinitost priče. Bez obzira na istinitost, priča je ostala.

stanica

Živko Janjić:Željeznička stanica Bileća- crtež grafika

Ova priča inspirisala je bilećku pjesnikinju Zdravku Babić da u svoju zbirku pjesama Razglednice iz Bileće objavi i ovu pjesmu.

I NEKAD BJEŠE PRUGA

Znam,
Rastao si pored pruge
i hodao po šinama

Asad?

Ostalo je ćutanje
Lišće drhti na murvama.
i nigdje traga od života

Ne kuje se sreća
Ne čuje se pjesma.
Samo srce zebe
I bol puni pluća.

Utjehu tražim
u paperju oblaka
i ćutim svo vrijeme…

Ovdje je život
slijepa ulica

I moja pjesma
tužna rima

Zar ne čuješ jecaje duše?
Neko me zove…

NACRTAĆU OSMJEH

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: