Bilećka trilogija: Junaci Poparine strane

Sunčani zraci u ovoj maloj varoši prvo se jave na zapadnoj strani. Tako je izgledalo s prozora kuće u glavnoj ulici u kojoj sam stanovao gdje bih ranim jutrom prvo ugledao kako sunce obasja zapadne obronke planinskog lanca Viduše, Tisovaca, Šobadina, zatim Granicu i Dubovac. A potom bi se kao usporene niti prenosile na Logor, Podosoje pa sve do podnožja Dubovca. Izgledalo je kao da sunce skida plašt izblijedjele noći i presvlači svoje zlatno ruho, tako da je sve sijalo kao šljokice na raskošnoj haljini.

VINJETE

Prvi jutarnji sunčevi zraci na Poparinoj strani. Ulica koja je promijenila najviše imena, ali je uvijek ostajala Poparina strana. Jedino u ovoj ulici, koja je produžetak glavne ulice prema Sudu, kuće su građene sa zapadne strane

Dan bi rastao kao kad se jednodnevni cvijet nečujno otvara. Još bi se na tom plavičastom horizontu ponegdje vidjelo treperenje zvijezda. A onda bi u blagom hodu obasjalo Milenića i Tomanovića kuće, Grabovicu i Bilećko polje. Čim bi obasjalo stadion, vrijeme je bilo za ustajanje i odlazak u školu. Dotle, u njegovoj debeloj jutarnjoj sjeni još su mirovali istočni dijelovi varoši da bi sunčevi zraci na kraju dospjeli do Kule, Selišta i Mrežice. Tada bi se u punom sjaju pojavilo iza Hadžibegovog brda koje se kao svjetionik nadnijelo nad Bilećom.
Ta jutra koja uveliko pamtim bila su najčešće bez ijednog oblačka, bez daška vjetra, sa tirkiznoplavim nebom, i što bi se dan više primicao sutonu, sunce je postajalo sve bljeđe i naizgled drugačije kad silazi s nebeskog svoda zatvarajući svoju kružnu putanju između dana i noći. Ovu sunčanu idilu ponekad bi u proljeće narušili blagi povjetarac i česti kratkotrajni pljuskovi. Nakon toga bi se jutarnja bjeličasta magla prkosno provlačila Bilećkim poljem, da bi se raspršila s prvim zracima sunca. Tada su dani bili drugačiji i nisu ličili jedan drugome. Sporo su proticali. Jedino su dani ljetnjeg školskog raspusta najbrže curili.
Vrijeme je tada trajalo spontano, toplo i osjećajno. Živjelo se za budućnost. Sjećanje na ove dane djetinjstva i rane mladosti teško može da prepusti mjesto nečemu drugom.
Bilo je to vrijeme koje se uvuklo u nezaborav, mladost koja je neponovljiva, ona andrićevska, koja “nije nikada pravo ni potpuno opisana… a da starost nije drugo do mladost koja je prošla.”
I dok sa zadovoljstvom pišem redove svoga sjećanja na najdražu ulicu i dane mladosti provedene u njoj, ko zna koliko njih baštini sličnu nostalgičnost za ovom bilećkom ulicom koju su najčešće nekad cestom zvali.

Čovjek koji više od devedeset godina živi u dalekoj Americi a vuče korijene iz ovog kraja godinama žarko želi da prošeta ovom najdužom ulicom i iskaže svoju ljubav prema Hercegovini i postojbini svojih predaka. Međutim, nikako da ispuni tu životnu želju, koja svakim danom biva sve jača, a nada da je ostvari sve tanja. Pod teretom godina to je ostala samo pusta želja. Riječ je o oskarovcu Karlu Maldenu (pravo ime Mladen Sekulović), koji je u Americi veoma poznat i cijenjen glumac. Bio je ponosan na svog oca Petra, koji je, stigavši početkom prošlog vijeka u Ameriku, uvijek govorio odakle je i gdje su mu preci. Tako je u intervjuu datom prije tridesetak godina poznatom novinaru “Politike” Miroslavu Radojičiću Karl Malden između ostalog rekao: “Bileću nosim u sebi kao da sam tamo rođen.”

Dušan Vukotić, koji je 1962. dobio Oskara za animirani film “Surogat”, imao je sreću da se rodi i svoje rano djetinjstvo provede u najdužoj bilećkoj ulici. Uz njih dvojicu treba pomenuti i Fadila Hadžića, poznatog filmskog režisera, koji se rodio i svoje djetinjstvo proveo u ovoj varoši.
I ne samo oni, ova ulica je prihvatila mnoge koji su svoje predahe vojničkog života upravo tu trošili. Među njima našli su se mnogi glumci, baletani, profesori, novinari, književnici, akademski slikari i fudbaleri sa prostora bivše Jugoslavije. Te kratke šetnje i boravci u njenim gostionicama i kafanama, prostorima za igre i zabave, bili su pravo otkrovenje, pa su mnogi ponijeli najljepše i nezaboravne uspomene iz ovdašnjeg vojničkog života.
Možda je baš u ovoj ulici svoje prve korake načinio poznati bosanskohercegovački slikar Karlo Mijić koji je ovdje rođen 1887. i doživio duboku starost – osamdeset sedam godina. Bilo kako bilo, ova ulica, koja se više od jednog vijeka podastirala mnogim carskim službenicima, vojskama, oficirima, književnicima, pjesnicima, slikarima, glumcima, političkim zatvorenicima i bog zna kome znanom i neznanom, i danas odolijeva novim gazištima urezujući duboke uzdahe za neke nove uspomene.

Close
Molimo Vas da podržite naš sajt
Ако Вам се свиђа сајт молимо Вас да кликнете на неку од следећих опција и да помогнете сајту да постане бољи.
error: